Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
481
OD 14.01.2018.PUTA
NE VOLIŠ BAŠ NIKOGA E , ONDA....
( B. Dežulović ) Ne voliš baš nikoga? E, onda si pravi Hrvat!
Hrvati točno odgovaraju definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet
Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli. Imaju li Hrvati najlepše i namodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički na pragu Evropske Unije? Jesu.
Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.
Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.
Pa što su onda tako nadrkani? – poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom. – Što su takvi namćori?
Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o nadrkanim Hrvatima čuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišću, i jednako iskrenim i dobrohotnim čuđenjem.