|
Gnojivom se direktno ne prihranjuju biljke već život u tlu. Organska gnojiva i kompost mikroorganizmi pretvaraju u hranu prihvatljivu biljkama, pa tako prerađeno gnojivo zaobilazno dolazi do njih. U podzemnim dijelovima vrta ima dovoljno vode za pripremu hrane koje biljke apsorbiraju. No, kakva je razlika između prirodnih i kemijskih gnojiva? Oba gnojiva sadrže minerale otopljene u vodi, no biovrtlar treba znati nešto o prirodnom procesu prehrane i dohranjivanja biljaka, te o potrebnim sastojcima za njihovo uspješno održavanje.  - kemijske soli sadržane u umjetnom gnojivu lako su topive u vodi, pa ih korijen lako i brzo apsorbira. Međutim, biljka tu nema izbora, ono što joj se ponudi to ona mora uzeti. Time se kod prekomjerne doze u lišću i stabljici nakupljaju razne soli tih kemijskih supstanci i takove ostaju sve do konzumacije. Ukoliko se takovo kemijsko gnojivo nepravilno ili neumjereno dozira, biljke će postati rezistentne (otporne) na kemijske soli te će im korijenje zakržljati i počet će se sušiti. Otpornost na bolesti i nametnike postat će time i još veća. - organska gnojiva dobivena u "kućnoj radinosti", sadrže sve supstance koje biljke trebaju. Biljka će u svom rastu izabrati one tvari koje su joj neophodne i razgrađivati će ih prema svome uzrastu i potrebi. Višak minerala i supstanci koje joj nisu potrebne koristit će mikroorganizmima koji će onda tako posredno opet pomoći biljkama u njihovom rastu. Biovrtlar treba znati koliko minerala i supstanci treba biljka sadržavati, Tako u nedostatku supstanci za određena tla i vrstu biljaka treba dodati dušik N, fosfor P i kalij K. To su takozvana NPK gnojiva. Pod tim nazivom poznata su nam kemijska gnojiva, međutim, ovaj puta riječ je o potpuno prirodnim dodacima koje ću ovdje opisati. Dušik N - su gnojiva dobivena od mahunarki, djeteline, graška i graha, te ovčji i kozji gnoj. Prekomjerna doza ovog gnojiva očituje se kao spužvasti listovi, rast se produžava, a biljka pogoduje bolestima i nametnicima. Nedostatak dušika izaziva žućkastu boju bilja i listova. Fosfor P - je supstanca dobivena iz koštanog brašna, sirovih fosfata, kokošjeg gnoja. Fosfor potiče razvoj listova a naročito cvjetova te plodova. Previše fosfora uzrokuje poremećaj izmjene tvari a nedostatak se manifestira u crvenkastoj i smećkastoj boji lišća, te slabim zametanjem plodova. Kalij K - brine o čvrstoći stabljike i biljnoj strukturi, razvoju korijena, te za izmjenu tvari. Sadrže ga drveni pepeo (ne od ugljena), svinjskom i goveđem gnoju. Naročito je pogodan konjski gnoj. Nedostatak kalija izaziva odumiranje listova, a višak nepravilan rast biljke. Ostali minerali kao magnezij Mg- te željezo Fe- te bakar Cu- koji u biljci stvaraju klorofil, te omogućavanje otapanje fosfora u tlu. Kiselost tla - je reakcija tla na okolinu i vrijednost minerala koje tlo sadrži. Iz te činjenice tlo može biti kiselo ili alkalno. Reakcija se mjeri međunarodnom ljestvicom koja je postavljena tako da idealna vrijednost iznosi broj 7. Sve ispod tog broja je kisela reakcija, a iznad alkalna. Te vrijednosti mjere se u pH jedinicama, a instrumenat za ispitivanje tla može se nabaviti u poljoprivrednim apotekama i vrtnim centrima. Najpovoljnije vrijeme za mjerenja kiselosti tla je period između jeseni i proljeća, kad su potrošena sva hranjiva iz tla a tlo još nije prihranjeno novim mineralima. |
bglavac
irida
