Kad nekad zatvorim oči, tek tad ustvari vidim..

Recimo, vidim ovaj univerzum kao planinu koja kao da se beskonačno prostire na sve strane beskonačnog..

Himalaya našeg postojanja...

I postoji taj vrh prožet raznim legendama..ma koliko ga magle i iluzije skrivale, ti znaš da je on tamo negdje.. da li daleko, il puno bliže, uopće ispočetka ne slutiš..

No ono što nikad ne postoji.. niti je ikad postojalo je utabani univerzalni put..
Bilo bi prejednostavno, zar ne?

Pa bi...ili bauljao u kolni po tom dosadnom autoputu...ili besputno najebuljao van svih sistema..

Ovako si prokleto slobodan u svojoj potrazi..

Pa traži Percivale, traži..

Il, prikladnije trenutku, zaguglaj ga Blaž..

Čudesna je...I zadivljujuća ta igra skrivača..
I ne samo skrivača..Kolike li se igre tu isprepliću..
Padaju mi na pamet mnoge..poput šaha...človek ne jezi se..povlačenje užeta..bacanje bumeranga..lovice..tate i mame...partizana i ustaša..razni maskenbali i lutkarske predstave..commedia dell'arte

nima čega nima na putu do Rima..

I kao da, sve su to igre u jednoj...

Da bi potraga bila zanimljivija svatko ima svoju mapu..
A većina nas uopće ne zna gdje mu se ista nalazi..
I gdje bi uopće trebao počet taj neki njegov uspon..
Također, da li postoji neki službeni početak..
ili se može, onako po rvacki, improvizirat pa kad-tad nabasat na svoju pravu stazu....

I tako..beži Jankec..

Po šumama i gorama..
Po tugama i morama..

Po livadama cvjetnim
Po grobljima sjetnim

I jesu putevi različiti..Al opet.. Poput cvrcnutih zagorskih cesti, te naše planinske staze motaju se čas lijevo čas desno, napred-nazad..
Pa je skroz logično da se nalazimo na pojedinim točkama..križamo, srećemo i unesrećemo na raznim punktovima..

Pa se kucneš, koju zucneš... i opet dalje, svatko svojim putem..

I zanimljivo je da najčešće srećeš iste planinare..
ali ko za vraga, uvijek na sebi imate neke druge karirane lajbeke..
druga lica i druge izraze..ha ovisne valjda o prizorima i situacijama koje gledaste..
koje doživljavaste u svojim avanturama..

pa ih tvoje oči ne prepoznaju, ali nešto u tebi, kao da prepoznaje njihove oči...

I to svaki taj susret čini zanimljivijim..i potpuno nepredvidljivim..
nekad ugodan, a nekad neugodan..
i kao da.. što je neugodniji to se zapravo češće srećete..

dok  jednog dana, nešto vam ne klikne..
pa shvatite da ste vi samo 2 zbunjena planinara u potrazi..

i kao da nekom čudnom alkemijom, ta spoznaja topi led u vašim promrzlim planinarskim srcima..
i popravlja vaš iskrivljeni izraz lica..
pa neprijatelji postaju prijatelji..

to vam obojici daje nezamislivu snagu za daljnji put..

i onda nekim čudom, ti susreti postaju sve rijeđi i rijeđi..

pomalo, sve više počinješ vjerovat da čudne, neobjašnjive i nevidljive sile upravljaju tobom i tvojim putevima..

za neki odmor na tom putu, postoje i planinarski domovi..neki su čvrsti, kameni, neki sasvim eterični....
tu se već može naći i konkretnija okrijepa..grah s mesom il bez njega, makovnjača, orahnjača..čaj sa rumom ili bez njega..
prodiskutira se o svojim iskustvima, mapama i putevima..
pomogne il odmogne jedan drugome..

ovisi o trenutku, al najmanje o njemu..

A ima planinara koji su navodno puno pametniji od tebe..Ne samo da su uvjereni da su svoju mapu potpuno dešifrirali..Oni su pritom to učinili i za tebe..I zašto bi se ti pobogu mučio sa sobom kad sve već imaš kod njih..Poneki od tih ti se, na tebi vidljiv il nevidljiv način, izruguju..zbog tvoje nesigurnosti pri dešifriranju, zbog tvojih blesasto otvorenih dječjih očiju...punih upitnika....

Bilo kako bilo, ne zamjeraj im ništa i pusti ih s milim Bogom..
.
A ima planinara koji su navodno puno gluplji od tebe..Ne samo da su uvjereni da njima fantomska mapa još fantomskijeg puta uopće ne treba..Oni su pritom, spremni u to uvjeriti i tebe..
I jako nekako žele da im praviš društvo.Vuku te za rukav da idete na gemišt i da ne žuriš toliko tamo negdje u maglu. Gore je druga, oštrija klima. Čemu sve to, čemu srljat. Ostani u sigurnom podnožju. Za to tvoje planinarenje uostalom, uvijek ima vremena..Prvo džabalebarit onda plainarit.
Al, ko za vraga, jako se lako čvrsto zaljepit za ovo prvo.

Bilo kako bilo, ne zamjeraj im ništa i pusti ih s milim Bogom..

Svakakvih ima..Pa i onih nekako sličnijih tebi..S njima ne moraš branit svoje mape nit bilo šta svoje..niti imaš potrebu osporavat njihovo...
Prevelike brane ti s njima uopće ne trebaju, jednostavno puštaš svoje rijeke da mirno teku..

Hm..Ako se posebno milo zbližite..možete pri vašim susretima i okolno grmlje izbliza razgledat..
neka vas planinski orao gleda s čuđenjem..

Jer svi su planinari, svaki za sebe, čuđenje u tom planinskom svijetu..

S tim i takvima, nekako kao da sve možeš..ali opet, s vremenom te i to počne iznutra grist poput crva..

Jer zbog osjećaja da s njima možeš svukud, zapravo ne ideš nikud. Tapkaš.

I stojiš opijeno na mjestu, a tebe ipak čeka taj put.
Ne brini, na neki tebi čudan način, bit ćeš uvijek s njima. A biće i još križanja vaših puteva.

Bilo kako bilo, utisni im veliki poljubac u čelo i pusti samog sebe s milim Bogom..

Jer, svakog čeka njegova staza....

nikada to hrabri moj  i uporni Jankec ne zaboravi..

i sve što je mogao Odisej možeš i ti..

I šta da ti kažem..
Velike simpatije imam za tebe..
Jer, kad god bacim pogled u ogledalo, vidim te...zbunjenog u kariranom lajbeku

Vidimo se..na što više točaka, nadam se..;-)
A možda i na Vrhu, tko će ga znat..

zasigurno, na Vrhu se poznaju junaci...i prepoznaju

;-)