Nasuprot nekoliko tisuća igranih filmova godišnje, u svijetu se proizvede samo 40 do 50 dugometražnih crtića. Takav film nemaju ni Italija, ni Austrija, ni mnoge druge zemlje. No, ove godine Hrvatska dobiva prvi takav film od svoje samostalnosti, i to od redatelja Joška Marušića (r. 1952.).
On ne propušta spomenuti kolegu Blažekovića, koji je prije toga napravio tri takva filma. Marušićev film zove se “Duga” i rađen je prema pripovijetkama podcijenjenoga lektirnog pisca Dinka Šimunovića. On je prekretnica u Marušićevu opusu, a trebao bi to postati i za hrvatski film i kulturu. Zašto? Marušića ovoga puta ne zanimaju nagrade, nego uspjeh filma kod publike. Iako je sebe dosad nazivao “artističkim umjetnikom”, ovaj put zanima ga komercijalni uspjeh. Marušić je podobivao sve nagrade što se za crtiće mogu dobiti - od kultnog Annecyja do Oberhausena. Njegov rani film “Riblje oko” našao se među šest kandidata za Oscara.
On ne propušta spomenuti kolegu Blažekovića, koji je prije toga napravio tri takva filma. Marušićev film zove se “Duga” i rađen je prema pripovijetkama podcijenjenoga lektirnog pisca Dinka Šimunovića. On je prekretnica u Marušićevu opusu, a trebao bi to postati i za hrvatski film i kulturu. Zašto? Marušića ovoga puta ne zanimaju nagrade, nego uspjeh filma kod publike. Iako je sebe dosad nazivao “artističkim umjetnikom”, ovaj put zanima ga komercijalni uspjeh. Marušić je podobivao sve nagrade što se za crtiće mogu dobiti - od kultnog Annecyja do Oberhausena. Njegov rani film “Riblje oko” našao se među šest kandidata za Oscara.
Neću dopustiti da strani koproducenti uđu u film. Jer što će se dogoditi? Dat će mi milijun eura zapostprodukciju i promijenit će priču, tvrdi Marušić
Objavio je desetke tisuća karikatura - od časopisa Pitanja i Poleta, preko Danasa do, evo, Slobodne Dalmacije - i ilustrirao bezbroj knjiga. Bio je u kultnoj strip-grupi “Novi kvadrat”, sedam godina radio je kao urednik u redakciji Angela Miladinova na TV-u, osnovao odjel animacije na Akademiji likovnih umjetnosti. Sada je stao pred pitanjem “Možemo li mi na nekoj optimalnoj razini - ne mogu se sada s Dreamworksom i Disneyjem natjecati - napraviti u Hrvatskoj film koji će se u svijetu gledati?”
Vjeruje da možemo, i da možemo ponoviti nešto poput sportskih uspjeha hrvatskih rukometaša ili Blanke Vlašić. Zašto ne? - upitao se, i donio novi vjetar u kulturu. “Ne bojim se izazova, ja unaprijed govorim što hoću napraviti. A to znači da neću folirati, to znači da ako napravim slab film, koji nitko neće ići gledati, onda neću reći: to je artistički film. Imam apsolutno distribucijske ambicije s ‘Dugom’, hoću napraviti velik hrvatski kulturološki izvozni proizvod. Ja sam producent ‘Duge’”, priča Joško Marušić.
Ni ‘Baltazar’ to nije mogao
No, ne treba li njegov film holivudsku “ulaznicu” za svjetsko tržište, pitam redatelja. “Na žalost ili na sreću, udio marketinga je tu golem. Neću reći da su američki filmovi, od Disneyja naovamo, jedan klišej. Ali je istina da oni taj klišej reklamiraju i da je želja i cilj američke kinematografije da stvori prototip, i da nemaju konkurenciju. Zato što nitko ne može izdvojiti milijun dolara po minuti da bi se proizveo film, kao što mogu oni”. Kao racionalni producent Marušić se koristi iskustvom i pamti “jedini proizvod Zagrebačke škole crtanog filma” koji je imao komercijalni uspjeh. To je bio “Profesor Baltazar” koji, ipak, “nikad nije uspio ući u SAD”. Istovremeno, za njega je Gašparovićeva “Satiemanija” najbolji film “koji je ikada u Zagrebu napravljen”, premda dvoji da se njegov uspjeh može mjeriti s Oscarom koji je Vukotić dobio za “Surogat”. Zavidi sreći starije generacije, zato što su se oni “veselili da drugi napravi nešto dobro”.
Vjeruje da možemo, i da možemo ponoviti nešto poput sportskih uspjeha hrvatskih rukometaša ili Blanke Vlašić. Zašto ne? - upitao se, i donio novi vjetar u kulturu. “Ne bojim se izazova, ja unaprijed govorim što hoću napraviti. A to znači da neću folirati, to znači da ako napravim slab film, koji nitko neće ići gledati, onda neću reći: to je artistički film. Imam apsolutno distribucijske ambicije s ‘Dugom’, hoću napraviti velik hrvatski kulturološki izvozni proizvod. Ja sam producent ‘Duge’”, priča Joško Marušić.
Ni ‘Baltazar’ to nije mogao
No, ne treba li njegov film holivudsku “ulaznicu” za svjetsko tržište, pitam redatelja. “Na žalost ili na sreću, udio marketinga je tu golem. Neću reći da su američki filmovi, od Disneyja naovamo, jedan klišej. Ali je istina da oni taj klišej reklamiraju i da je želja i cilj američke kinematografije da stvori prototip, i da nemaju konkurenciju. Zato što nitko ne može izdvojiti milijun dolara po minuti da bi se proizveo film, kao što mogu oni”. Kao racionalni producent Marušić se koristi iskustvom i pamti “jedini proizvod Zagrebačke škole crtanog filma” koji je imao komercijalni uspjeh. To je bio “Profesor Baltazar” koji, ipak, “nikad nije uspio ući u SAD”. Istovremeno, za njega je Gašparovićeva “Satiemanija” najbolji film “koji je ikada u Zagrebu napravljen”, premda dvoji da se njegov uspjeh može mjeriti s Oscarom koji je Vukotić dobio za “Surogat”. Zavidi sreći starije generacije, zato što su se oni “veselili da drugi napravi nešto dobro”.
|
|
Nedavna smrt Alberta Kapovića poremetila je Marušićev distribucijski plan “Duge”, zato što je Kapović, jednostavno, znao raditi taj posao. “Ja sam se iz očaja bavio producenturom, jer mi više nemamo producenata”, kaže i prisjeća se još jednog važnog iskustva za ovaj svoj veliki, prekretnički izazov. Naime, kada je bio umjetnički direktor Zagreb filma, daleke 1988., pozvao je pisca Peru Kvesića da napravi predložak za seriju crtića.
“To je bio velik uspjeh, samo što je slijedila privatizacijska pljačka. Mi danas nemamo ništa od ‘Malih letećih medvjeda’, a imali smo pedeset posto prava. Zagreb film je bio suvlasnik te serije, od koje je napravljeno trideset polusatnih epizoda. To je bio strašan produkcijski uspjeh koji pokazuje potencijal ove sredine”, priča Joško.
Sada se može razumjeti zašto trenutno odbija strane koproducente da u završnoj fazi “uđu” u njegovu “Dugu” koju doživljava kao “katalizator, kao našu zajedničku stepenicu prema Europi”. Odbija ih zato da zadrži potpunu kontrolu nad filmom i svoju autorsku slobodu. “Imam veliki pritisak izvana da uđu koproducenti u moj film, veliki. Međutim, ja to ne dopuštam. Jer što će se dogodit? On će meni dati milijun eura za postprodukciju i kupit će moj film. Promijenit će mi priču. Reći će da je to atavizam, to vaše lokalno ne prolazi. Ne dopuštam stranim koproducentima da uđu u moj film. Makar bi bilo lijepo staviti u džep milijun eura. No neću ni jednu kunu da zaradim sada, mene ne zanima novac iz produkcije”.
Film o djeci i povijesti
Govoreći o filmu “u kanti”, kako bi se nekoć reklo, jedino možemo govoriti o njegovu sadržaju. Marušić je napravio “kompilaciju” Šimunovićeve “Duge” i “Alkara”, zato što mu se spoj te dvije priče učinio dobitnom kombinacijom. “To će biti film o djeci u povijesti. Od svih kriza i problema u svijetu postoji jedan o kome se šuti - problem odnosa roditelja i djece. Ne postoji dijalog među njima”, pojašnjava. Njegov je dugometražni crtić namijenjen, razumije se, prvenstveno djeci, i poziva na dijalog djece i roditelja.
“Djevojčicu Srnu roditelji obožavaju. U ‘Alkaru’ Salko voli svog oca, a otac sina, no sve završava tragično”, kaže Marušić. “Nadam se da će djeca poslije kina pitati roditelje: Zašto se Srna utopila? Nije mogla proći ispod duge, znamo. Ona je radije izabrala smrt u fikciji nego život u laži. I ne daj Bože da počnu sva djeca tražiti da prođu ispod duge, a nismo daleko od toga”.
Kada se film događa? “Na početku piše 15. VIII. 2010. Jedan otac putuje s dvoje djece jednim krajem gdje je stravično nevrijeme. Mora stati kraj ceste. I začuje grozan plač kroz kišu i gromove kao u trileru. Mi pravimo jednu digresiju, vraćamo se sto godina unatrag. To plaču roditelji male Srne koji se ne mogu smiriti. Idemo natrag u tu priču, pričamo o maloj Srni. Vraćamo se u 1715., u bitku kod Sinja, gdje sam ja scenaristički izmislio da su djeca spasila Sinj, napravila su hologramsku sliku Majke Božje na oblacima, što je moguće. Srna je zatočena u zlatnom kavezu, mašta da sudjeluje na Alki. Paralelno imamo priču o pripremama za Alku, o Salku i njegovu ocu, gdje se govori o njihovu sukobu. Na kraju otac mu oduzme djevojku i oženi je. Na kraju te priče samo jednom Salko i Srna se sretnu na način da vide istu dugu. Ona će ispod nje pokušat proći, a Salko vidi tu dugu nakon Pirove pobjede na Alki, jer je izgubio sve osim jedne sportske pobjede”. Marušić-Šimunovićev par - Srna i Salko - zadobiva gotovo mitske, bajkovite dimenzije. Oni jesu globalni protagonisti jedne sjajne metafore. Što bi sugerirao američki stereotip? Da netko, ipak, mora proći ispod duge i da sve mora završiti - sretno. Kod Marušića nije tako. Preduhitrio me odgovorom na pitanje koje sam želio postaviti. “Mene su pitali ljudi je li ta priča pretužna, na primjer? To je potpuno krivo, znaš zašto? Zato što djeca koja će gledati taj film nemaju te kategorije tužnog i veselog koje njima nameću odrasli. Oni su tužni i veseli na osnovi svog iskustva, imaju grižnju savjesti koju djeca nemaju. Djeca su bezgrešna. Šta su ona loše napravila da bi se loše osjećala? Ništa”.
Narator umjesto dijaloga
“To je bio velik uspjeh, samo što je slijedila privatizacijska pljačka. Mi danas nemamo ništa od ‘Malih letećih medvjeda’, a imali smo pedeset posto prava. Zagreb film je bio suvlasnik te serije, od koje je napravljeno trideset polusatnih epizoda. To je bio strašan produkcijski uspjeh koji pokazuje potencijal ove sredine”, priča Joško.
Sada se može razumjeti zašto trenutno odbija strane koproducente da u završnoj fazi “uđu” u njegovu “Dugu” koju doživljava kao “katalizator, kao našu zajedničku stepenicu prema Europi”. Odbija ih zato da zadrži potpunu kontrolu nad filmom i svoju autorsku slobodu. “Imam veliki pritisak izvana da uđu koproducenti u moj film, veliki. Međutim, ja to ne dopuštam. Jer što će se dogodit? On će meni dati milijun eura za postprodukciju i kupit će moj film. Promijenit će mi priču. Reći će da je to atavizam, to vaše lokalno ne prolazi. Ne dopuštam stranim koproducentima da uđu u moj film. Makar bi bilo lijepo staviti u džep milijun eura. No neću ni jednu kunu da zaradim sada, mene ne zanima novac iz produkcije”.
Film o djeci i povijesti
Govoreći o filmu “u kanti”, kako bi se nekoć reklo, jedino možemo govoriti o njegovu sadržaju. Marušić je napravio “kompilaciju” Šimunovićeve “Duge” i “Alkara”, zato što mu se spoj te dvije priče učinio dobitnom kombinacijom. “To će biti film o djeci u povijesti. Od svih kriza i problema u svijetu postoji jedan o kome se šuti - problem odnosa roditelja i djece. Ne postoji dijalog među njima”, pojašnjava. Njegov je dugometražni crtić namijenjen, razumije se, prvenstveno djeci, i poziva na dijalog djece i roditelja.
“Djevojčicu Srnu roditelji obožavaju. U ‘Alkaru’ Salko voli svog oca, a otac sina, no sve završava tragično”, kaže Marušić. “Nadam se da će djeca poslije kina pitati roditelje: Zašto se Srna utopila? Nije mogla proći ispod duge, znamo. Ona je radije izabrala smrt u fikciji nego život u laži. I ne daj Bože da počnu sva djeca tražiti da prođu ispod duge, a nismo daleko od toga”.
Kada se film događa? “Na početku piše 15. VIII. 2010. Jedan otac putuje s dvoje djece jednim krajem gdje je stravično nevrijeme. Mora stati kraj ceste. I začuje grozan plač kroz kišu i gromove kao u trileru. Mi pravimo jednu digresiju, vraćamo se sto godina unatrag. To plaču roditelji male Srne koji se ne mogu smiriti. Idemo natrag u tu priču, pričamo o maloj Srni. Vraćamo se u 1715., u bitku kod Sinja, gdje sam ja scenaristički izmislio da su djeca spasila Sinj, napravila su hologramsku sliku Majke Božje na oblacima, što je moguće. Srna je zatočena u zlatnom kavezu, mašta da sudjeluje na Alki. Paralelno imamo priču o pripremama za Alku, o Salku i njegovu ocu, gdje se govori o njihovu sukobu. Na kraju otac mu oduzme djevojku i oženi je. Na kraju te priče samo jednom Salko i Srna se sretnu na način da vide istu dugu. Ona će ispod nje pokušat proći, a Salko vidi tu dugu nakon Pirove pobjede na Alki, jer je izgubio sve osim jedne sportske pobjede”. Marušić-Šimunovićev par - Srna i Salko - zadobiva gotovo mitske, bajkovite dimenzije. Oni jesu globalni protagonisti jedne sjajne metafore. Što bi sugerirao američki stereotip? Da netko, ipak, mora proći ispod duge i da sve mora završiti - sretno. Kod Marušića nije tako. Preduhitrio me odgovorom na pitanje koje sam želio postaviti. “Mene su pitali ljudi je li ta priča pretužna, na primjer? To je potpuno krivo, znaš zašto? Zato što djeca koja će gledati taj film nemaju te kategorije tužnog i veselog koje njima nameću odrasli. Oni su tužni i veseli na osnovi svog iskustva, imaju grižnju savjesti koju djeca nemaju. Djeca su bezgrešna. Šta su ona loše napravila da bi se loše osjećala? Ništa”.
Narator umjesto dijaloga
40-50 cjelovečernjih crtića proizvodi se u svijetu
- 1. hrvatski dugometražni crtić od nezavisnosti je ‘Duga’
- 40.000 crteža napravljeno za ‘Dugu’
- 80 minuta, trajanje filma
- 1 milijun eura cijena koštanja
- 3, 5 milijuna dalo Ministarstvo kulture
- 1,5 milijuna kuna uložio Marušić u svoj film
- 500 karikatura Marušić objavljuje godišnje
- 12. mjesec, prije Božića održat će se premijera
Na pitanje hoće li nasinkronizirati dijaloge na stranim jezicima za svjetsku distribuciju, Marušić odgovara: “Meni je jedan film, zove se ‘Čovjek koji je sadio drveće’, koji je dobio Oscara, jednog kanadskog autora, uzor za ovaj film. Nisam pao s Marsa pa da radim nešto što je izmislio Joško Marušić. Imam uzore neameričke kinematografije koja je relativno uspjela. U mom filmu nema dijaloga, ja imam naratora (pripovjedača) koji priča u offu kao što se djeci pričaju bajke. I meni je relativno tehnološki jednostavno napraviti sve moguće verzije raznih svjetskih jezika, od korejskog do japanskog”.
Povrh svega stoji Joškov osmijeh. Što će pričati o problemima, radije govori o svojoj namjeri i situaciji. Nevolje ostavlja za sebe, za po doma. Završeno je gotovo 40.000 crteža, zatim animacija 3-D tehnologijom, što bi trebalo zaokružiti trajanje filma na oko 80 minuta. Kreće u montažu i postprodukciju, a premijeru predviđa neposredno prije Božića ove godine. Takav je običaj s crtićima na njihovu rodnom kontinentu, u Americi, dodaje.
Radilo 35 crtača
Marušić zapravo nikada nije imao vremena za gubljenje. Još u “spojenoj” redakciji Poleta i Pitanja, jako daleke, ali ipak postojeće 1977., on je manje-više donosio svoje radove i odlazio svojim putem. U svakom slučaju, ne bi zasjedao u “Plješivici”. Njegov je osmijeh sličio ovome današnjem, već i zato što on drži da umjetnik ne mora biti prosjak, naprotiv. Nema nijednog razloga da ne živi građanskim stilom poput svih drugih. On sam izgleda zdravo, uspješno, i nosi se casual, za razliku od mnogih iz svoje generacije.
“Film će koštati milijun eura, ili pet puta manje nego što je u Europi. Započet je zato što sam dobio 3,5 milijuna kuna od Ministarstva kulture. Oni su napravili presedan, prvi put u povijesti oni financiraju dugometražni animirani film koji uopće ne postoji u pravilima. Ne postoji kao žanr. O ostalim producentima ne mogu pričati, no tu uopće novac nije problem. Ja sam vlastitih 1,5 milijuna kuna uložio u film. Nakon ministarstva ja sam najveći koproducent u novčanom smislu, ali ne zato da bih ja zaradio. Nego hoću pokazati da radim zdrav projekt u svom životu, i ja sebe častim tim filmom. Došao sam u životnu fazu kad mogu spojiti svoje iskustvo, svoju mudrost, još imam energije, organizacijske sposobnosti, i vidim, imam neke vizije. Jer ako ja uspijem s filmom, to će biti fantastično za nas jer će se stvoriti jedan novi žanr. Iza mene dolaze mladi”, sažeo je Marušić financijsku konstrukciju filma. Želi li Joško Marušić proći ispod duge sa svojom “Dugom”, ili samo želi na temelju životnog iskustva uspješnog autora crtića napraviti posao iz snova, posao života koji bi mogao promijeniti sve nas? Vjerujem u ovo drugo i držim mu palčeve. To će biti dobitak i za 35 crtača koji su radili na “Dugi”.
bglavac
irida
