Bio je od sviju nas u razredu stariji 5 godina. Ponavljao razrede u osnovnoj školi.
Našli su ga partizani 1942 g. u šumi, beba tek stara nekoliko dana.....Odrasta je u domu za siročad...
U školu je retko kada dolazio sa knjigama, a zato je sa sobom uvek nosio jednu kartonsku mapu i u njoj papir za crtanje. Nije učio, samo onoliko koliko je čuo za vreme predavanja, a on u zadnjoj klupi krišom skicirao, ono što je video kroz prozor, profesore, (nikada karikature) ili nešto što ga je inspirisalo...
Naša razredna starešina, majčinski tip žene, mu je kupovala boje, grafit, papir, četkice...to smo tek kasnije saznali.
Kada se je završavala školska godina, radost svakog đaka, i pričama ko će gde ići, za njega je to sigurno bila žalost. Bili smo složan razred, uostalom kao i većina u tim nezaborvnim "bezbrižnim" godinama. Svako je voleo svoj razred.... Bio je uvek sa nama, ali nekako postrani. Znali smo i onda zbog čega, ali tek kasnije kada smo sazreli spoznali smo njegove traume. Svake godine ga je neki kolega poveo na nekoliko dana sa sobom svojoj rodbini. Na to je motivirala razredna starešina. Kasnije smo saznali da je često bio pozvan kod nje na ručak, nedeljom.
Nije nam nikada pričao o svom životu u domu, koji ima svoju posebnost.... Da li je to negde napisao?
Kada smo išli na maturantski izlet na Ohridsko jezero, išao je sa nama, jer smo rekli, ako on ne ide, ne idemo ni mi. Naravno njegov izlet sa nama nije ni bio upitan, jer za to je sigurno onda brinula škola i dom.... Na tom izletu bilo je veoma toplo. On je hodao u debeloj flanelskoj košulji, dok smo se mi kupali u jezeru ..neko je predložio da skupimo novac od našeg džeparca i da mu kupimo tanju sa kratkim rukovima. Tako je i bilo. No kada smo mu dali, nije hteo uzeti...rastužilo ga je...onda nisam o tome razmišljala, a evo sada mi suze idu na oči.
Kada smo maturirali, razišli smo se i naravno dogovorili kao i svi da se svake pete godine dobijemo. Kasnije svake desete. Nikada nije došao, a pričali smo uvek o njemu. Posle srednje škole, bio je stipendiran i u Beogradu završio likovnu akademiju. Neko je ipak saznao, da se je oženio, imao dete, a šta se dogodilo da više nije među nama nismo saznali.....
Moj drug, rođen u šumi, "bezimeni", povit u domu, dobio je ime Bogdan.