Njen let započinjao je s prvim sumrakom. Letjela je gonjena magičnim zovom koji je imao ime. Ime koje nikad nije izustila. Ime koje je skrivala i od sebe.
Letjela je svim bojama života. Pustila da je prelijevaju nijanse grubosti tuđih dodira.
I poneke ljubavi. Samo njene, jer ona je voljela voljeti.
Krhka kao nježnost, podatna kao pelud među prstima, nestajala je u vremenu noćnog svjetla.
Krila su gubila vilinsku ljepotu, život je počeo boljeti mislima na sutra. Sutra koje je trebalo biti drugačije. Sutra koje je trebalo davno doći i spustiti joj danje svjetlo na dlan.
Zakasnila je spremiti krila u staklenu kutiju snova.
Vrijeme joj je oduzelo korak žene kakva je htjela biti.
San od sutra nije stigla sanjati.
Leptir je sletio u tišinu crnog mramora.