Kritiku Gotskoga programa Karl Marx je napisao i objelodanio 1875. godine, kao jedan prilog u djelovanju i teoretskom promišljanju njemačke social-demokratske partije.
S obzirom, da smo spominjali ovaj Marxov rad u kontekstu kritike neoliberalističke politike socijalne raspodjele, koja favorizira najbogatije i najviše klase u jednom društvu na uštrb najsiromašniih slojeva, koji posjeduju rad i njegovu vrijednost, bilo je potrebito malo pojasniti Marxova stajališta u odnosu na navode, koje nalazimo u Svetom pismu, tj. u Novom testamentu.
Sasvim dakle suprotno uvriježenim stajalištima, da Marx nije imao nikakve veze sa religijskim idejama, nego je religiju denuncirao kao ‘’otuđenu svijest’’.
Tako na stranicama ‘’Kritike Gotskog programa’’ nailazimo i na ove navode:
"Jednaka količina rada u jednom obliku razmjenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku.
Zato je ovdje jednako pravo još uvijek po principu - buržoasko pravo
Ovo jednako pravo ima još uvijek buržoaski okvir.
Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se mjerenje vrši jednakim mjerilom - radom
Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad.
Ono ne priznaje nikakve klasne razlike, jer je svaki podjednako samo radnik; ali ono priznaje prešutno nejednaku individualnu obdarenost, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije.
Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo.
Pravo može, po svojoj prirodi, postojati samo u primjenjivanju jednakog mjerila; međutim, nejednake individue mogu se mjeriti jednakim mjerilom samo ukoliko ih uzimamo sa jedne određene strane, u danom slučaju, na primjer, posmatramo samo kao radnike.
Pri jednakom radnom učinku i, prema tome, jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će faktički dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugog itd.
Da bi se izbjegli svi ti nezgodni momenti, pravo bi moralo, umjesto da bude jednako, biti čak nejednako.
U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individua podjeli rada, a sa njom i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individua porastu i produkcione snage i kad svi izvori društvenom bogatstvu poteku obilnije - tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama"."
Tako u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao izlaže svoju filozofiju i svoju vjeru u Isusa Krista pa u trećem poglavlju zapisuje :
‘’Onaj, koji sadi i onaj, koji zalijeva jedno su, ali će svatko primiti svoju plaću prema svome trudu.’’ (3,8).
Nemam sada namjeru posebno razmatrati navedna stajališta, jer mislim da su oba prilično jasna i razgovjetna, ali bih svakako posebno zahvalio gospođi Jadranki Varga, što je na navode kritike neoliberalističke politike u tekstu pod naslovom
''Koji su ljudi opasni, a plemeniti"
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116494
stavila svoj palace ‘’gore’’ u znak podrške i slaganja sa navedenim stajalištima autora, jer se na koncu pokazala istinskim vjernikom pa joj Prva poslanica Korinćanima nikako ne izgleda stranom i za to joj veliko hvala.
Zlatan Gavrilovic Kovač