kaptolski gromovi Kad Bozanić, s kaptolskoga pulpita, stane grmjeti o »komunističkoj uroti«, onda valja znati da je tako otprilike izgledala pisana uputnica za Jasenovac. U Pavelićevim novinama,čak i tamo, pisalo je da Jasenovac baš nije neko »oporavilište«. Te su novine nijekale da je Jasenovac bio »gubilište«. Oni gadovi, kako ih je nazvao Mesić, koji danas govore to isto što su pisali Pavelićevi apologeti, ubijaju jasenovačke žrtve po drugi put, a pod firmom »Bleiburg« slave i spašavaju duše među kojima su i njihovi ubojice Francuska revolucija promijenila je kalendar, nazvavši mjesece u godini uglavnom po tome što se u kojem od njih vidi kroz prozor. Komunari 1871. u Parizu pucali su po satovima: oni su napali samo vrijeme.
I mi Hrvati imademo više kalendara. Već na prvi pogled, imademo ih u najmanju ruku dva: jedan, rimski i latinski, drugi, ljepši, pučkiji, koji mjesece u godini naziva uglavnom po tome što se kojega od njih radi u polju i šumi. U studenom je studeno, u travnju sve ozeleni, itd. Začudo, pučki nazivi bliži su ideji Velike revolucije o podjeli godine, o imenima njezinih mjeseci. Uz to, što su i francuski, po revolucionarnom kalendaru, ljepši od rimskih. Postoji, u pretežno katoličkoj zemlji kao što je Hrvatska, i liturgijska godina. Ona je propisana vjerskim običajima od pametara, te određuje život svih onih koji prakticiraju katoličku vjeru. Hajdmo reći, to je treći kalendar, uz koji postoji još i julijanski, kojega se drže još veoma malobrojni pravovjerni, što su u Hrvatskoj smjeli ostati.
No postoji još jedan kalendar, četvrti ili peti, koji svoju neobičnu svrhu nalazi u tome da unosi pomutnju tamo gdje bi bilo potrebno pouzdano računanje vremena. To je specifično hrvatski kalendar koji određuju sablasti neodrađene povijesti. Neodrađena povijest jest ona vrsta prošlosti kojoj ne dopuštaju da prođe. Brojni i moćni interesi računaju s tom prošlošću, žive od nje, slave je. No da bi ona bila upotrebljiva, mora se u pogledu nje bezočno lagati. Mora se gadno obmanjivati, podmetati i varati, a time se služe gadovi .
Predsjednik Mesić napokon je upotrijebio pravu riječ, no dodat ću da su i svi njegovi dosadašnji govori na golemom gubilištu koje se zove Jasenovac bili izrečeni u ime jedne bolje Hrvatske; Hrvatske koja se ne skanjuje suočiti se sa svojom prošlošću kakva je ona uistinu bila, a ne kakva je trebala biti. Nijedna zemlja na svijetu nije, niti je bila, kakva je trebala biti, i naše nevolje s našom teškom prošlošću nisu nikakav unicum. ponižavanje boga kojemu služe Unicum u današnjem svijetu jest jedino to što se u Hrvatskoj povijesni revizionizam, koji postoji i u drugim sredinama, uzdiže do principa. Doduše, ne do principa države kao još jučer, jer je u Jasenovcu državu predstavljao, na doličan i civiliziran način, na razini vremena u kojemu žive Evropa i svijet (ne još i Hrvatska), njezin predsjednik.
Povijesni revizionizam uzdižu do principa oni koji uzimaju govoriti u ime Boga, kao da taj njihov Bog nije sve vidio, pa otud i ono što se u Jasenovcu uistinu događalo 1941. do 45. Ti se i opet jako žeste i govore podcjenjivački o svima koji ne dijele njihove principe, njihov revizionizam. Oduvijek sam mislio da oni, baš oni, jako ponizuju Boga kojemu žele služiti. Govorim, dakle, o kalendaru, četvrtom ili en-tom, po kojemu u jednoj hrvatskoj »povijesnoj« godini postoji mjesec travanj, kada se (jedva) preživjeli, njihovi potomci i preostali misleći ljudi u Hrvatskoj sjećaju Jasenovca i svega onoga što se »radilo« u tom »radnom logoru« ustašije, kako je ovu tvorbu, nastalu po crti Hitlerove milosti, krstio jedan Jakovljević.
Travanj, dakle, pripada onome što je ostalo pod travom, pod onim nadiglim humkama na Gradini, i drugim gubilištima, kojima dakako valja pribrojiti i ono što nikada neće moći biti valjano pobrojeno, jer je odnijela Sava, ponekad tako uslužna rijeka. No svibanj, jedan od mjeseci s najljepšim od pučkih hrvatskih imena za mjesece, imao bi ne tek uravnotežiti travanjski užas Jasenovca, već ga korigirati, nadmašiti, tojest, po mogućnosti, potpuno ukinuti.
Svibanj pripada bleiburgu Svibanj pripada bleiburškoj golgoti na kojoj da je raspeto samo hrvatstvo od strane azijatskih, boljševičko-komunističko-srpskih hordi. Hitler u svom posljednjem obraćanju njemačkom narodu iz svojega bunkera u Berlinu Srbe doduše nije spominjao, ali jest narod stepe, koji »da je izašao jači, jer je njemački narod podbacio.« Prevedeno u hrvatski kontekst, govor Führera, koji je za jedan dio Hrvata bio i hrvatski vođa, to bi imalo značiti da je i hrvatski narod »podbacio«, kad se u svom pretežitom dijelu opredijelio za partizanski pokret. K tomu, u Njemačkoj nije bilo nikakvog sličnog pokreta, pa bi slučaj Hrvatske mogao biti još i teži?
Oduvijek sam mislio, i mislit ću dok me bude, da upravo taj »kalendar«, koji dijeli »hrvatsku povijesno-liturgijsku godinu« na dva oštro suprotstavljena dijela, unosi golemu pomutnju u hrvatsko biće, i da su upravo oni koji su najviše slavili njegovo tobožnje pomirenje samoga sa sobom, pridonijeli prolongiranju njegovih najgravidnijih, najzlogukijih podjela; do današnjega dana. Postoji mnogo (samo naoko) suptilnih načina da se izrazi ova razlika u stavovima spram povijesti, da se, malo preobučena i našminkana, u nove uvjete poturi stara omraza, da se, dakle, unatoč svim retoričkim uzletima oko stvari ekumene (pomirdbe) jasno stipuliraju uvjeti koji bi imali biti ispunjeni prije no što ona, ekumena, stvarno nastupi. Na svoje načine, ove uvjete nastoje predočiti, upravo u ovim dvama oštro suprotstavljenim mjesecima, i oni koji vladaju u ime Boga, i oni koji vladaju u ime naroda. odloženo pitanje gladne ulice
Mogli bismo se naravno zapitati, koga onda predstavlja Stipe Mesić; u sasvim drugom, možda još ozbiljnijem kontekstu, slično je pitanje upravo ovih dana postavio Damir Kajin. Kažem, ozbiljnijem kontekstu zato što je pitanje kruha mnogo ozbiljnije od ovog aktualnog rata za onostranost, za ovu ili onu vrstu vječnosti. Štoviše, čitava halabuka kojom se pomoću jako napuhanih fantazma na teme Bleiburga nastoji izbrisati Jasenovac, vjerojatno služi tome da se izbrišu preča pitanja koja se tiču života današnjih ljudi. U travnju i svibnju, svi se u Hrvatskoj bave Jasenovcem i Bleiburgom.
Lipanj već je ljeto, a potom, vrlo skoro, dolazi i Božić. I time su svi hrvatski kalendari ispunjeni i namireni, a pitanje gladne ulice odloženo je za neki mjesec u godini koji još nema ime, pak valjda niti ne postoji.
Dakle koji su (samo naoko) suptilni načini? Pa naprimjer, oni su izraženi u činjenici da se Gospod Bog na visini, kao i ranijih godina, samo »naluknuo« u Jasenovac, poslavši mjesnoga župnika inspicirati koncentracijski logor u njegovu današnjem stanju. Ekipa, međutim, sprema se u »inozemstvo«, gdje će njezina prva postava komemorirati na bleiburškim poljanama, kako bi smirila duše nekih od onih koji su »radili« u Jasenovcu to što znamo da su radili, ali se pravimo da ne znamo. Zamislimo da u sličnoj prigodi Benedikt XVI. pošalje u Auschwitz župnika poljskoga gradića Oswiecim, kako se na poljskom zove ovo strašno mjesto: domjenak njemačkog predsjednika, ili čak premijerke, poljskih svjetovnih vlasti + seoski župnik, koji dolazi u Auschwitz moliti od Nijemaca pomoć za obnovu fasade svoje crkve. Imajmo na umu da je Poljska barem toliko katolička kao Hrvatska. ne generalizirati Država pak poslala je predsjedavajućeg sabornika, što dakako nije neki pješak na njezinoj šahovnici. Bebić je naknadno kazao stvar s kojom se mogu složiti: Ne valja generalizirati pitanje krivnje i protezati ga na Crkvu kao takvu. Ta dovoljan je jedan jedini seoski župnik, ili pop, da je iskupi na terenu , na kojemu se u ratnim godinama klalo uzduž i poprijeko. Bilo je takvih crkvenih ljudi, ja držim čak i više no što se »službeno« priznaje. Jer ima li se u vidu govore i geste, izrečene ili pokazane u Bleiburgu u prošlosti, i sutra, u svibnju već opet, jasno je da postoji golema nelagoda baš u činjenici ovoga »otpadništva«, apostazije, dijela sitnoga klera koji je pridružio »narodu u šumi«.
Cijele dvije i po godine čitao sam knjige i druge izvore o »najvećem zločincu naših naroda i narodnosti«, Josipu Brozu Titu, o kojemu sam napisao dramu ( Kosti u kamenu ), koja, kao i pet drugih mojih drama, jednostavno ne postoji; do te mjere ne postoji, da ni ja sam nisam više siguran jesam li je napisao. Ali u tim sam izvorima našao jednu nit koja povezuje slične prizore u dubokim šumama, u zbjegovima, a poslije bitaka koje su donijele gubitke na strani partizana, pa i neprijatelja, čiji su leševi, naprimjer, ostali na partizanskoj strani fronte: Našao sam na opise sahrana koje su nadgledale osobe s pravom udjeljivanja sakramenata, dakle, svećenici, popovi.
Ateistički, crveni, boljševički partizani itekako su vodili računa o ukopima po vjerskom obredu, ako su, a to je bilo često, pokapali vjernika ili vjernicu. Pa čak i jedan jedini takav svećenik, ne mora se on zvati avnojevac Rittig, dostaje za tvrdnju kako se ne smije »generalizirati« na temu »krivnje« Crkve kao takve. dogodine – opet isto
No crkvena je hijerarhija slična vojnoj: davno, vrlo davno o tome me je poučio Saša Meršinjak, pjesnik: Crkva, kasarna, danas još moramo dodati: korporacija, sve je to jedno te isto. Ne moramo govoriti o »generalnoj« krivnji, ali dobro je voditi računa o »generalima«. Kad naprimjer Bozanić, s kaptolskoga pulpita, stane grmjeti o »komunističkoj uroti«, onda valja znati da je tako otprilike izgledala pisana uputnica za Jasenovac. Uputnica upućivala bi na doktore. U Pavelićevim novinama, čak i tamo, pisalo je da Jasenovac baš nije neko »oporavilište«. Te su novine nijekale da je Jasenovac bio »gubilište«. Oni gadovi , kako ih je nazvao Mesić, koji danas govore to isto što su pisali Pavelićevi apologeti, ubijaju jasenovačke žrtve po drugi put, a pod firmom »Bleiburg« slave i spašavaju duše među kojima su i njihovi ubojice. Vatikanski gromovi – našao sam taj izraz u gotovo bibliofilski opremljenoj knjizi Rječnik uvriježenih termina Gustava Flauberta (Disput, Zagreb 2008). Oni pucaju u prazno. Jer dogodine, bit će opet isto. Dokle, čemu i u čiju korist? Napomena: Preuzeto iz Novog Lista ->
(Slobodan Šnajder)
Pozdrav svim ljudima dobre volje! ISTINA i samo ISTINA!
bglavac
edin.kecanovic
