Kad pomislim na ljubav, vidim koliko znači VOLJETI KAO  ZJENICU OKA...

Voljeti,toliko voljeti..U oku vidjeti najveću tajnu beskraja oivičenog vječnošću,vrijeme koje nikad nije postojalo..nježnost i ljepotu svevideće iskre svjetlosti...

Kad kažem LJUBAV...vidim najtananiju nit Onoga koji nam plete veo,za jedan budući susret,koji tek nazirem, u aleji čekanja...

Kad kažem-LJUBAV...vidim je sasvim novu, čistu, oslobođenu suvišnih vezica i svih mogućih maski koje žele prikriti njenu istinu...

a Istina kroz otvorene dlanove ljubi oproštajem sve nametnute zidove mržnje i samoljublja..

Kad kažem LJUBAV...zastanem na trenutak...I pustim prijatelja da sjedne uz mene,da mi šutnjom pokaže, da bol i radost bez riječi želi podijeliti sa mnom..

Kad kažem-LJUBAV- bude se u meni vatre bezdana i vatre nebeskih serafina, ja postajem plamen,koji ne vidi ništa..osim još većeg plamena...

Kad kažem-LJUBAV..što god postala,u čemu god nestala.znam...samo jedno znam...Nikad sama biti neću...Makar bila i čudni anđeo,koji sa zemlje ne odlazi,i vječiti putnik sa zavežljajem ostaje,makar zauvijek smrtnost prigrlila,ja opet...kad kažem LJUBAV, izgovaram jedinu riječ,koja nikad prestati neće..