ima ona jedna tišina koja svojom težinom poput olova opterećuje zrak.... ona tišina koja trese iznutra i svaki osjećaj napuhuje do gotovo neizdrživih dimenzija.... i bez prestanka te podsjeća i podsjeća.... na smrtnost ili što god. glasno je lupanje srca. a što.... što ako sada jednostavno prestane?
ona tišina, lelujava barkica na uzburkanim valovima, u središtu oluje.... šćućureno u njoj, ti sjediš svjestan svoje malenkosti i poniznosti pred snagom prirode.... tišina koja ti napominje sve ono što više ne želiš znati.... a ne nudi ništa opipljivo, ništa za što se možeš uhvatiti, ni najmanju naznaku o ideji kako se spasiti.... i od čega.... i da li uopće treba....
i onda odjednom poziv koji razbija tihi zatvor zvučnih valova.... ti se smješkaš u znak olakšanja....
pitam te, zašto si sa mnom.... ti kažeš – čisti interes.... i nasmiješ se na glas.... s tobom mogu neometan od tišine uživati tišinu.... ispunjajući me tvojim prisustvom, spašavaš me od potonuća.... u tišinu.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
697
OD 14.01.2018.PUTA