(NE)ZAPOSLENOST: NETKO “PEGLA” KARTICE, NETKO TUĐE RUBLJE: SVE VIŠE OBITELJI, ZBOG SVAKODNEVNOG NAPORNOG POSLOVNOG RITMA, TRAŽI POMOĆ ZA OBAVLJANJE KUĆANSKIH POSLOVA


Kada su se ljetos u Osijeku, na osnivačkoj skupštini Hrvatske udruge poslovnih žena Krug, susrele Jadranka Radovanić, predsjednica Udruge, ali i predsjednica HGK Županijske komore Split, i Katarina Pekanov iz osječke Županijske komore, izmijenile su iskustva iz jedne uobičajene svakodnevne situacije, a koja će poslužiti kao uvod u našu temu. Naime, na jedan od brojnih sastanka, Radovanić je kasnila jer je bilo nužno obaviti niz kućanskih poslova, začinjenih s prijevozom mlađih članova obitelji na sportske aktivnosti.

Povoljni Aquamarin
Osječka tvrtka Aqumarin u sklopu svoje usluge ima praonicu rublja s glačaonicom, te nude čišćenje svih vrsta objekata pravnih i fizičkih osoba. Ali ni oni ne mogu odgovoriti na svaki pozivi klijenta kojeg zanima “samo” glačanje.”Radno zakonodavstvo kod nas još nije zaživjelo u tom smislu da možemo zaposliti djelatnika na sat ili dva dnevno, pa da tako možemo odgovoriti na svaki pojedinačni zahtjev. Ali zauzvrat mi ćemo vam ponuditi, po vrlo prihvatljivoj cijeni kompletnu uslugu pranja, glačanja uz gratis dostavu. Od kada smo unatrag dvije godine otvorili praonicu, uz punu ekološku osviještenost, zadobili smo povjerenje znatnog broja Osječana, govori Sanja Masle, članica Uprave Aguamarina. ”Žene o kojima pišete ne možemo doživljavaju kao konkurenciju, jer prije svega držim kako su one tržišno nezaštićene i kako je riječ o osobama koje je život natjerao na pružanje takve usluge”, zaključila je Masle.

U Osijeku sve više samaca
U razgovoru sa svim našim sugovornicima otkrivamo i iznenađujući, ali ne i nemogući podatak - grad Osijek sve više postaje grad samaca! Ne odnosi se to naravno samo da osobe koje su ostale udovci, nego i o određenom broju mlađih osoba koje žive odvojeno od roditelja, ili su se pak razvele. Upravo oni su česti naručitelji usluge glačanja, kao i sve veći broj poslovnih ljudi koji u Osijeku po nekoliko dana borave u tranziciji, ili se preko vikenda vraćaju kućama, otkriva Masle iz Aquamarina.

Sve to ponukalo ju je da na jednom drugom susretu s nezaposlenim Splićankama , a koja će poslužiti kao uvod u našu temu.

Naime, na jedan od brojnih sastanka, Radovanić je kasnila jer je bilo nužno obaviti niz kućanskih poslova, začinjenih s prijevozom mlađih članova obitelji na sportske aktivnosti. Sve to ponukalo ju je da na jednom drugom susretu s nezaposlenim Splićankama izloži ideju o njihovom udruživanju i pokretanju “biznisa” tipa pomoć u kućanstvu.
- Zasigurno je riječ o nezaposlenim ženama u dobi “40+” koje smatram najkvalitetnijim jer imaju i životnog i obiteljskog i poslovnog iskustva. Često poslodavcima preporučam da razmisle upravo o zapošljavanju takvih žena, ili pak da one i same krenu u poduzetničke vode, istaknula je tada Pekanov.

U Osijeku, istina, postoji tvrtka za pružanje usluga čišćenje, pranja i glačanja, ali prema našim saznanjima i petnaestak žena koje se u svojoj režiji bave uslužnim glačanjem, bilo da dolaze u kuću klijenta, bilo da klijenti donose robu njima kući. Od njih petnaestak, pet, šest od te je priče napravilo i nešto više, odnosno imaju svoju stalnu klijentelu i nove ne primaju. No, kako valja i očekivati nerado o tome pričaju, jedan dio njih jer ne želi javnosti, zbog vlastite sramote, otkriti svoj identitet, druge pak žele zaštititi klijente. Premda, posvjedočit će gotovo odreda, ova usluga nije rezervirana samo za tzv. društvenu elitu. Redovitu uslugu glačanja i povremenu uslugu pospremanja po kućama traže svi, od obitelji zaposlenih u pravosuđu, sveučilišnih profesora, zaposlenih u državnoj i gradskoj upravi, poslovnih žena, bankara, pa se do žena s prosječnim primanjima, jer ocijenile su da im se jednostavno ne isplati “paliti” glačalo za onoliko robe koliko imaju.
Javnost pak još uvijek jednako sumnjičavo gleda na sve njih, s ljubomorom na one koji si to mogu priuštiti, a žene koje tako rade (i zarađuju), pak mahom doživljavaju kao puku socijalu. Priče nekih od njih, koje su, poštujući njihovo otvaranje duše, za ovu prigodu dobile izmišljena imena, pokazuje da tome nije tako.
- Ma ja vam to ponajviše radim zbog unučadi. Sve što zaradim odmah potrošim na njih, otkriva, baka Maca, iz “južnog” dijela grada. Radi dvije vrste posla - glača kod kuće i odlazi pomoći u spremanju stanova. Dva dana u tjednu su rezervirana za glačanje - ponedjeljak i petak.

BAKA ROKFELER
- Odnosno klijenti mi donesu robu za glačanje u ponedjeljak navečer, a u utorak poslije posla dolaze po nju, odnosno u petak ujutro donose, a nakon povratku s posla odnose. Ima tu svega, uglavnom je u pitanju dnevna obleka - košulje, hlače, bluze, majice, trenirke, jeans. Ponekad mi posebno najave da će donijeti posteljinu, a ima i onih koji donose i rublje, ali ono je doista rijetko, govori naša sugovornica. Svoj posao nastoji odraditi korektno, jer on ima svoju cijenu. Jedna “tura” glačanja stoji između 100 i 120 kuna, kaže, nikada ne zna koliko će točno struje potrošiti. Kada je uslužno čišćenje u pitanju, kod dvije mušterija, po cijeni od 25 kuna na sat odlazi svakih četrnaest dana, kod druge dvije jednom mjesečno. Tada se radi tzv. veliko spremanje, najčešće pranje prozora skidanje i postavljenje zavjesa, brisanje prašine, odmicanje namještaja, čišćenje ispod garnitura za sjedenje. Uglavnom poslovi za koje je potrebno više od “dvije ruke”.
- U većini slučajeva radim uz vlasnicu, koja jasno diktira tempo i ono što je potrebno napraviti, uglavnom tijekom subote. Ako se dogovorimo za posao preko tjedna, dođem, zaprimim zadatake, a vlasnici odlaze svojim poslom. Ali nikada si nisam dozvolila luksuz da odem a da ne dočekam njihov povratak. Nedajbože da se otkrije da je nešto “usfalilo” ili stavljeno na krivo mjesto, kaže baka. Iako je zašla u šezdesete, zdravlje je služi i nastavit će i dalje raditi, jer kaže, godi joj kad može počastiti unučad, a ovi joj uzvraćaju zadirkivanjem da im je baka pravi Rokfeler.

JE LI 35 KN PREVIŠE?
Naša druga sugovornica, Ljilja iz zapadnog osječkog predgrađa, u ranim je četrdesetim godina, na posao pomaganja po kućama ponukala ju je svojedobno, povremena nezaposlenost. U jednom trenutku, kaže, djeca su odrasla i nije bila nužna njezina nazočnost kod kuće, a u posao je krenula, posve slučajno kada ju je poznanica zamolila za pripomoć u pospremanju stana.
- Ali i poslije imala sam ne više od tri, možda četiri mušterije, kojima su me preporučili zajednički kućni prijatelji. Dakle, uvjet mog početka rada je da su poznati ljudi. Opis posla je vjerujem standardan - održavanje reda kuhinje i dnevnog boravka, uz iznimku neodržavanja kupaonice, jer ipak držim to dijelom intime svake obitelji, drži Ljilja. Dani kada je odlazila raditi bili su petak, još češće subota. Ovisno o količini i zahtjevnosti posla tarifa je, za vremensko trajanje od pet do šest sati bila između 120 i 150 kuna. Danas, iako Ljilja ima stalno zaposlenje i dalje je u kontaktu s jednim klijentom kojemu i dalje dva puta mjesečno dolazi pospremati stan.
- Rada se ne bojim, nije sramota raditi. Jasno je da nije ugodno kada nekome prvi puta ulaziš u kuću, i jedni i drugi smo pomalo napeti. Ipak s vremenom se opustimo, ili, ako si ne pašemo, jednostavno se više ne vidimo, kaže Ksenija, koja se specijalizirala za glačanje. Kako bi svoju uslugu obavljala što kvalitetnije, i jasno brže, nakon iskustava s tuđim “peglama” investirala je u kupnju vrhunskog glačala, koje sada nosi sa sobom, kao i potrebne dodatke i ovlaživače.
- Moja je tarifa 25 kuna po satu. Znam da ima žena koje rade i za manje, ali držim kako je ipak 35 kuna, koliko za svoj rad traže druge, ipak malo previše, zaključuje Ksenija. Trenutno je “prebukirana” i zamolila je svoje klijente da ne daju njezin broj dalje u optjecaj.

BOLJE POŠTENO RADITI NEGO PROSITI
- Do dobre žene dolazi se isključivo prema preporuci, ali imate situacija da su žene ljubomorne i ne žele vam dati njihov broj. Uostalom neke od nas se žele pokazati uzornim domaćicama pa taje da u održavanju kućanstva imaju takvu vrstu ispomoći, dok druge otvoreno priznaju kako ne znaju kada su se zadnji put uhvatile glačanja, govori Dubravka, poslovna žena iz Osijeka. Ona pak priznaje kako si 800-njak kuna koliko, njezine kolegice izdvajaju mjesečno za kućnu pripomoć, ne može priuštiti, kaže to je ipak jedna rata nečijeg kredita. Njena prijateljica, sveučilišna profesorica, jednom tjedno odnosi nosi rublje na glačanje.
- Na to me je prisililo često izbivanje iz kuće, ali ne bih da moram svako malo mijenjati ženu koja to radi, iskreno priznaje. Iako se, neosporno, u konačnici ovdje radi i o obliku sive ekonomije, sugovornica s početka priče, Katarina Pekanov pokušava je rasvijetliti i s druge pozicije.
- U posve uređenom društvu može se pričati o pokretanju takve vrste biznisa i on zasigurno egzistira u jačim sredinama, kod nas vjerojatno jedino u Zagrebu, ali mislim da u Osijeku takva priče još za sada ne prolazi. Ali ja to više gledam kroz prizmu da žene žele raditi i zaraditi, a ne da su se pomirile s životom, ili pak da prošnjom čekaju da im netko udijeli milostinju, zaključuje Pekanov.

Dario KUŠTRO

www.glas-slavonije.hr