Danas sam, nakon ne znam koliko godina, prošetala ulicom svoga djetinjstva… i, na nekoliko trenutaka, oživjele su sličice prošlosti… Stablo uz cestu… s čije sam se grane klizala prema tlu i tako izderala masu hlača. Brdašce… kojem smo svaki kamen obišli bezbroj puta. Stepenice… na kojima su se listale stranice leksikona… Prvo se gledala stranica naslovljena sa „Kako se zove tvoja simpatija?“ pa onda smiješne odgovore… tvoja adresa? vedra nebesa… i slične besmislice. Na kraju je bilo poželjno ostaviti neku poučnu, dubokoumnu, antologijsku pjesmicu poput: potok teče tok-tok-tok, ja te ljubim cmok-cmok-cmok!

   Lastika, hula-hup (hm… jel' se tako zvao onaj kolut?), konop – preskakala sam ga satima… i, kad bolje promislim, veći sam dio djetinjstva provela u zraku nego na zemlji, što skačući, što pentrajući se po svim obližnjim stablima…

   Čovječe, na ljuti se, trilja, sve postojeće (i u hodu izmišljene) kartaške igre na talijankama, šarene frnje, sličice… ljuljačke, klackalice, školica, maškare, ulične priredbe, između dvije vatre, zauzimanje prostora… čitav mi se film odvrtio u glavi… a tamo, ispod ceste, žene su bacale lug iz peći. Tu smo se, doslovno, posipali pepelom po glavi… dok ne bi bili posve prljavi, samo bi nam oči virile, a siva zrnca pepela prosipala bi se sa usana pod navalom neobuzdanog smijeha kad bi vidjeli na što sličimo.

   I moja najdraža cesta… što se spušta do mora… Na ovoj sam plaži naučila plivati… kad mi je, prilikom skoka, s ruke pobjegao rekvizit za održavanje na površini mora, a barba Joze je pljeskao rukama i vikao: bravo, mala, bravooo! Nedugo potom više me nitko satima nije mogao izvući iz mora. Skakala sam „bombu“, na glavu (pa bi mi stomak bio crven), na noge… plivala sam svim mogućim stilovima – od psećeg do leptira. Izvući me na kopno bila je gotovo nemoguća misija… sve dok majka, iznervirana polusatnim dozivanjem i mojim (polusatnim) „eto me“, ne bi dreknula iz petnih žila i ja bih onda krenula kući… smežuranih prstiju, noga punih ogrebotina od kamenja, stopala s pokojom bodljikom morskog ježa, tresući s tijela i kose kapljice mora poput nekog psa… I tutanj doma… da stignem prije nego ubere šipku…

   Da, to je bilo ljeti, a i zimi sam ja znala otvoriti sezonu kupanja. Nehotice, naravno, dok bih virila da vidim ispod kojeg kamena se sakrio rak i kamo sve te ribice plivaju… i buć!

   A onda je djetinjstvo pomalo iščezavalo i došlo je doba mladosti… bježalo se s nastave na plažu, jurcalo se pod borove zapaliti cigaretu preko velikog odmora… Tu je pao prvi poljubac, zagrljaj i… ma, ništa, ništa…

   A kad bi mi bio „pun kufer“ svega, zaputila bih se opet k moru, sjela u neki ćošak plaže pa bih tiho, gotovo bez glasa, ispričala moru sve što mi je na duši… a ono bi šutjelo… kao da pozorno sluša… ili bi šumilo… ššššš… kao da me tješi – smiri se, sve će biti u redu… i na svojim bi valovima odnijelo sve moje probleme, brige i tuge… da ih razblaži, a onda posuši vrelim sunčevim zrakama dok ne ispare… kao da ih nikada nije ni bilo.

   Umjesto kamenčića, bacam još jedan pogled na more s plaže moga djetinjstva… Stisla se neka nostalgična kap u ćošku oka… Ma, mislim se, nećeš! Nećeš – ne! Razina svjetskog mora je ionako, iz dana u dan, sve viša.