Otvarati sebe na ovakvom mjestu?
Dobro pitanje ...
U principu, možeš se otvarati, ali uvijek umotano u asocijacije, metafore, tako da samo ti ili najbliži prijatelji u stvari znate o čemu se radi...
a ja, kao ja - što na mozgu - to na jeziku... i to me koštalo u životu, ta iskrenost, koju sam netremice sipala iz sebe.
Ne valja biti iskren! Ne zaslužuje svatko nečiju iskrenost. To sam naučila. Da, i u ovim godinama, učimo se dok smo živi.
"skuliraj se, Sjenko", napisala je jedna divna duša i pozvala me (po ne znam koji put) da ne nasjednem više na neke komentare, rečenice, članke pa sam si rekla (davno), a i sad govorim i nastojim slijediti ovo:
i fakat mi se ne da nikome dokazivati bilo što.. kako je to lagano - samo odustaneš od "pametovanja" i odmah je sve lakše...
Glupost je tražiti od drugih sve ono nenamireno što imamo u sebi, jer drugi nam ne mogu dati onu esecijalnu stvar koja nam nedostaje – mi sami sebi...
Drugi mogu biti samo suputnici na tom putu života, idu usporedo s nama, ali i razilaze se s nama – kako u mišljenju, tako i u životu...
Dok nisam imala sebe u sebi, bila sam, recimo ovako: malo strana i sama sebi :)
Dok nisam došla na internet, nisam imala pojma što se događa u virtualnom svijetu. Život mi je tekao u osobnim kontaktima sa prijateljima, suradnicima, poznanicima.
i tada sam ''otkrila'' internet, negdje u lipnju 2003., kad sam se priključila nekoj web-stranici i počela sam tražiti članke, poeziju, društvo. Do tad sam već duboko u sebi i oko sebe bila sama, od 1.3.1998. nadalje. Osim dvije frendice, sve ostalo je bilo - praznina.
Tada sam se predala virtualnom svijetu, pisanju poezije na internetu, komentarima drugim pjesnicima, jednom riječi: bilo je to vrijeme mistika i pustinjaka :)
Od 2.12.2003. sam član jedne www i nagledala sam se svašta, ali samo iza monitora :)
Nisam nikuda izlazila, prije nego sam otvorila ovaj nick 'shadow-of-soul', imala sam neke druge privremene nickove i zapalila bih se virtualno ko' budala i emotivno i prijateljski, brisala nickove, blogove; đizus, stvarno je to vrijeme bilo kao vrijeme punog Mjeseca (trajalo je cca 4 mjeseca) :). Nekontrolirano bih zapadala u iluzije, predrasude, lutanja, zastranjivanja od stvarnosti....
Spas sam nalazila u pretakanju tih misli u blogove i tako sam počela pisati drugačije, nego sam prije dijelila svoje misli sa bijelim papirom/monitorom.
No, i toj virtualnoj samoći i ne.samoći je došao rok trajanja, a otkad sam počela živjeti život izvan okvira monitora, virtuale, od tad osjećam da sam se i ja promijenila, ali na ono bolje...
I dalje se imam :) sebe u sebi, ali nisam više nenamirena i nisam više ljuta na čitav svijet, jer čitav svijet mi i ne može dati ono što sam uporno pokušavala naći – sebe...
Kad sam se promijenila i ostali iz moje sredine su se promijenili prema meni, jer nitko ne voli «crne rupe» pa ni ja sebe takvu nisam vodljela :), a to su nenamirene osobe – osobe koje uporno tjeraju svoje – poznam to, jer sam to činila recimo nekih 6,5 godina (od 1.3.1998. do 15.8.2004.), ali sam se opametila...
A kako to da sam se opametila? Pa dosadilo mi je više takvo stanje bez promjene, ta frustriranost, samoća u gomili, prolaz godina u ništa i prijelaz nikuda ... Kraja nema, a ja uporno tjeram svoje :)...
I tako, malo po malo počela se kristalizirati jasna slika: želim van iz tog svog zlatnog zatvora gdje sam se sama zatvorila...Ali kako? :)
E, dok jednog dana nisam otišla u život – otišla sam na ples sa jednom frendicom i ponovo počela živjeti.
Dosta mi je bilo mene onakve – sjene duše :)
Zadržala sam ovaj nick čisto iz zadovoljstva da se više nikada ne vratim u onakvu sebe – u tu sjenu duše :)
...sve ostalo je povijest.
Inače, volim dijeliti svoje misli umotane u raznorazne metafore i asocijacije sa drugim ljudima.
Svatko od nas je našao nešto za sebe, a ja sam tako kroz moju poeziju pronašla i osvijetlila svoju – sjenu duše.
bglavac
irida
