Napraviti ili ne?
|
|
Piše Mladen RADIĆ
Hoće li vam život biti ispunjeniji ako surfate goli u Australiji, kao što između ostalog predlaže Dave Freeman, koautor knjige »100 stvari koje biste trebali učiniti prije smrti«, ili pogledate Mona Lisu u Louvreu? Proputovati svijet jedan je od ciljeva koje si obično postavljaju oni koji računaju na dobitak u nekom kvizu ili oni koji rade popise onoga što bi željeli ili trebali učiniti u životu. Pored knjiga koje sugeriraju 501 mjesto koje morate posjetiti ili 100 stvari koje bi trebalo učiniti prije smrti pojavila se i ona o 101 stvari koju ne biste trebali učiniti u životu, a koju potpisuje Richard Wilson.
Knjigu (još) nisam pročitao, pa riskiram da me nasanjkaju recenzije od kojih neke u promidžbene svrhe pišu marketingaši iz izdavačke kuće. Wilson je otišao dalje od turističkog antivodiča pa je između ostalog nabrojao i koje knjige ne bi trebalo pročitati jer su preduge ili dosadne poput Joyceovog »Uliksa«, Tolkienovog »Gospodara prstenova« ili Tolstojevog »Rata i mira«.
Istina je što Wilson kaže: protivno dotjeranim prospektima, egipatske piramide nalaze se na stotinjak metara od prenaseljenih kvartova u Kairu, a i veliki Nil je prljav. Neke stvari u realnosti doista izgledaju kao na TV-u (što je također jedna od Wilsonovih zamjerki) ili čak manje impresivno, a neke ćete moći promatrati samo uz dreku turista ili pod cijenu nepodnošljive višesatne vožnje u avionu ili tumbanja u autobusu.
Ali u tome nije problem. Problem nastaje kada vam netko sugerira da baš ta mjesta morate ili trebate posjetiti ili da baš morate ili trebate živjeti na određeni način. Zahvaljujući fleksibilnosti engleskog jezika glagoli morati i trebati vješto su izbjegnuti u naslovima knjiga («100 things to do before you die«). Svejedno, netko tko misli da je dovoljno pametan osjeća se pozvanim da vam nameće smjer u kojem treba ići vaš život i tu stvari postaju iritantne. U tom grmu vjerojatno leži onaj iznervirani zeko koji je Wilsonu dao ideju za knjigu. Wilson je očito isprovociran nametanjem tuđih izbora kao predložaka za životni stil koji bi svatko morao slijediti. I nije jedini. Hoće li vam život stvarno biti lošiji ili manje ispunjen ako ne posjetite Pariz ili ne provedete ludu noć s osobom vaših snova? Zašto bi baš to svima bio cilj života?
Netko može cijeli život provesti u jednom mjestu, bez puno uzbuđenja i životnih avantura i opet biti sretan. Ima ljudi koji su povučeni, ne putuju i ne traže avanture, drže se uvijek jednog mjesta, a opet mogu reći da su doživjeli i napravili više od onih koji su proputovali cijeli svijet. Netko može prigovoriti da oni koji u životu ništa nisu probali ne mogu znati kako se osjeća onaj koji jest. Da, ali isto vrijedi i obrnuto. Možda je onaj asketa koji je cijeli život meditirao došao do većih i ljepših spoznaja nego onaj hedonist koji je vidio sva svjetska čuda i koji je život prihvatio kao gozbu.
Sviđa li vam se doista portret Mona Lise ili to kažete samo zato što to kažu svi? Iskreno, jedina korist od toga što sam tu famoznu Da Vincijevu sliku vidio u Louvreu je ta da se danas mogu hvaliti da sam je vidio, eto, baš u Louvreu. Ni tamo nisam shvatio po čemu je baš taj portret posebniji od drugih. Također, razvikani Versailles je lijep, ali što god mi netko tvrdio, ne može se mjeriti s Trakošćanom.
Zanimljivo, danas pokojni Dave Freeman (Slobodnjak, lijepog li prezimena!) bio je samac, volio je putovati sam jer je vjerovao da će tako upoznati više ljudi i moći posjetiti što čudnija mjesta. Izgleda da na popis životnih ciljeva nije stavio pronalaženje srodne duše, dok neki ne mogu ni zamisliti da život provedu sami, pa makar putovali iz jedne spektakularne pustolovine u drugu.
Ono što će impresionirati većinu ne znači da će impresionirati sve. To što su egipatske piramide tako blizu grada ne umanjuje njihovu velebnost. Iskreno rečeno, tamo bih se vratio prije svega radi čaše rashlađenog karkadéa, čaja od hibiskusa božanskog okusa, koju treba popiti u nekoj od njihovih kavana ili u trgovini dok se uzima zalet za avanturu cjenkanja. To vam ne može približiti ni jedna televizija, ni jedan putopis, niti najvještiji pripovjedač. Nikada se ne zna što vas negdje čeka, ali ne morate nužno ići na drugi kontinent ili u drugu državu da biste nešto doživjeli.
Knjigu (još) nisam pročitao, pa riskiram da me nasanjkaju recenzije od kojih neke u promidžbene svrhe pišu marketingaši iz izdavačke kuće. Wilson je otišao dalje od turističkog antivodiča pa je između ostalog nabrojao i koje knjige ne bi trebalo pročitati jer su preduge ili dosadne poput Joyceovog »Uliksa«, Tolkienovog »Gospodara prstenova« ili Tolstojevog »Rata i mira«.
Istina je što Wilson kaže: protivno dotjeranim prospektima, egipatske piramide nalaze se na stotinjak metara od prenaseljenih kvartova u Kairu, a i veliki Nil je prljav. Neke stvari u realnosti doista izgledaju kao na TV-u (što je također jedna od Wilsonovih zamjerki) ili čak manje impresivno, a neke ćete moći promatrati samo uz dreku turista ili pod cijenu nepodnošljive višesatne vožnje u avionu ili tumbanja u autobusu.
Ali u tome nije problem. Problem nastaje kada vam netko sugerira da baš ta mjesta morate ili trebate posjetiti ili da baš morate ili trebate živjeti na određeni način. Zahvaljujući fleksibilnosti engleskog jezika glagoli morati i trebati vješto su izbjegnuti u naslovima knjiga («100 things to do before you die«). Svejedno, netko tko misli da je dovoljno pametan osjeća se pozvanim da vam nameće smjer u kojem treba ići vaš život i tu stvari postaju iritantne. U tom grmu vjerojatno leži onaj iznervirani zeko koji je Wilsonu dao ideju za knjigu. Wilson je očito isprovociran nametanjem tuđih izbora kao predložaka za životni stil koji bi svatko morao slijediti. I nije jedini. Hoće li vam život stvarno biti lošiji ili manje ispunjen ako ne posjetite Pariz ili ne provedete ludu noć s osobom vaših snova? Zašto bi baš to svima bio cilj života?
Netko može cijeli život provesti u jednom mjestu, bez puno uzbuđenja i životnih avantura i opet biti sretan. Ima ljudi koji su povučeni, ne putuju i ne traže avanture, drže se uvijek jednog mjesta, a opet mogu reći da su doživjeli i napravili više od onih koji su proputovali cijeli svijet. Netko može prigovoriti da oni koji u životu ništa nisu probali ne mogu znati kako se osjeća onaj koji jest. Da, ali isto vrijedi i obrnuto. Možda je onaj asketa koji je cijeli život meditirao došao do većih i ljepših spoznaja nego onaj hedonist koji je vidio sva svjetska čuda i koji je život prihvatio kao gozbu.
Sviđa li vam se doista portret Mona Lise ili to kažete samo zato što to kažu svi? Iskreno, jedina korist od toga što sam tu famoznu Da Vincijevu sliku vidio u Louvreu je ta da se danas mogu hvaliti da sam je vidio, eto, baš u Louvreu. Ni tamo nisam shvatio po čemu je baš taj portret posebniji od drugih. Također, razvikani Versailles je lijep, ali što god mi netko tvrdio, ne može se mjeriti s Trakošćanom.
Zanimljivo, danas pokojni Dave Freeman (Slobodnjak, lijepog li prezimena!) bio je samac, volio je putovati sam jer je vjerovao da će tako upoznati više ljudi i moći posjetiti što čudnija mjesta. Izgleda da na popis životnih ciljeva nije stavio pronalaženje srodne duše, dok neki ne mogu ni zamisliti da život provedu sami, pa makar putovali iz jedne spektakularne pustolovine u drugu.
Ono što će impresionirati većinu ne znači da će impresionirati sve. To što su egipatske piramide tako blizu grada ne umanjuje njihovu velebnost. Iskreno rečeno, tamo bih se vratio prije svega radi čaše rashlađenog karkadéa, čaja od hibiskusa božanskog okusa, koju treba popiti u nekoj od njihovih kavana ili u trgovini dok se uzima zalet za avanturu cjenkanja. To vam ne može približiti ni jedna televizija, ni jedan putopis, niti najvještiji pripovjedač. Nikada se ne zna što vas negdje čeka, ali ne morate nužno ići na drugi kontinent ili u drugu državu da biste nešto doživjeli.
bglavac
irida
