Na kraju tunela.
U dubokim bunarima.
Kroz misteriozne odaje duha. Nimalo lak zadatak.

Svjetlost nije nešto što se posjeduje.
Ona je nekad samo trag.
Sjaj. Sitan. Velik. Slabašan. Jak.
Kako kad. Kako kome.
Ponekad dogori. Poput zgužvanih starih novina.
Treperi iz ruku. Pali i gasi.
Prosipa s usana.
Blista iz pogleda.
U zvuku glazbala.
U toplini koja te prožima.
Od zemlje do neba. I obratno.
Unutarnja praznina. Velika poput Univerzuma.
U kriku ratnika.
U gorućoj misli neznanog proroka.
Blagost roditelja.
Radost djeteta.
Djelo umjetnika.

Donosim svjetlost.
Iako nije uvijek lako.
Opet i opet. Želim proći. Kroz tamne podrume. Ostrugati čađu sa zidova. Tragove davno dogorjele vatre.
Katkad navratim tamo. Zaustavim se na tren.
Svjetlomisleći.
Dozivam moć neznanja.
Zaslijepljenost. Da bi se otvorile oči.
Vatra ne zna ništa. Samo gori.
Manja, pa veća, pa manja.
Prolazno svjetlo razigranog zraka.
Uvertira pepela.

Oprostite. Dopustite. Propustite me…
Hvala.
Donosim svjetlost.
Evo. Ovdje neka bude. Svjetlo.
Svima koji ga trebaju.
I idem dalje. Nastavljam svoj put.
Ima još puno tame. Kroz nju ću proći. Ponekad umorna. Blatna. Prljava. Krvava.

Hodam kroz pomrčinu. Praćena svjetlom. Svjetlost  me vodi. Svjetlost donosim.