De Botton za Telegram: ‘Zašto gotovo neizbježno biramo pogrešnu osobu za brak?’
S jednim od najpopularnijih pisaca današnjice razgovaramo u povodu izdanja njegovih djela u biblioteci Telegram
Srđan SandićU svijetu u kojem se ljubavne priče najčešće mjere intenzitetom zaljubljivanja, Alain de Botton već desetljećima uporno tvrdi nešto manje zavodljivo, ali daleko istinitije: prava drama ljubavi počinje tek nakon što romansa završi. Nakon prvog poljupca. Nakon onog zauvijek. Nakon vjenčanja.
U romanu Poduka iz ljubavi, de Botton se temi veze vraća ne u formi suvremene bajke, nego kao svakodnevnoj vještini – neurednoj, zamornoj i bolnoj, ali i povremeno, duboko smislenoj. Umjesto klasične ljubavne radnje, on nudi mapu za emocionalno preživljavanje: kako ostati blizak dok se usporedno razočaravamo, kako voljeti osobu koja nije projekcija naših potreba te kako uopće opstati u vezi u vremenu u kojem od ljubavi očekujemo sve, a o njoj znamo vrlo malo.
Nasuprot toj zrelijoj, pomalo brutalnoj slici dugotrajne veze, Ogledi o ljubavi vraćaju nas na početak – u onu prvu, sveprožimajuću ljubav u kojoj još vjerujemo da će osjećaji sami po sebi biti dovoljni. Kroz odnos Alaina i Chloe, de Botton secira zaljubljenost, idealizaciju, ljubomoru i bol prekida, spajajući pripovijedanje s filozofskom analizom emocija koje svi prepoznajemo, ali ih rijetko razumijemo.
Između tih dviju knjiga proteže se gotovo cijeli jedan emocionalni životni luk – od romantičnih iluzija do zahtjevne intimnosti, od ljubavi kao osjećaja do ljubavi kao rada. Kao osnivač organizacije The School of Life, de Botton već godinama inzistira na tome da nas nitko zapravo nije naučio kako voljeti, kako se svađati, kako ostati, niti kako otići. Njegove knjige stoga ne nude utjehu u ideji bijega, nego u ideji razumijevanja.
Povodom reizdanja Poduke iz ljubavi i Ogleda o ljubavi, s Alainom de Bottonom razgovaramo o tome zašto nas romantični mitovi čine nesretnima, može li se ljubav naučiti, kako dugotrajne veze surađuju s razočaranjem – i zašto je, unatoč svemu, ljubav i dalje najambiciozniji projekt u koji se ljudi upuštaju.
Oglede u ljubavi možete kupiti na ovom linku
TELEGRAM: Ogledi o ljubavi hvataju intenzitet i krhkost zaljubljivanja, dok se Poduka iz ljubavi bavi onim što dolazi poslije. Koji su vas osobni ili filozofski pomaci naveli da više od dvadeset godina kasnije napišete tu drugu knjigu? Jesam li u pravu u svojoj procjeni?
DE BOTTON: Mislim da sam s vremenom puno naučio o psihoterapiji, o teoriji privrženosti te o ulozi djetinjstva u formiranju pojedinca. Ta kasnija knjiga dodaje nova znanja. No, pitam se i što sam u međuvremenu zaboravio. Vjerojatno neke stvari jesam. Vjerujem da je moja verzija s 22 godine znala i neke druge stvari kojih se danas više ne mogu sjetiti. Ne mislim da čovjek samo uči više – nego uči drugačije. Upravo su te drugačije stvari došle u fokus u romanu Poduka iz ljubavi.
TELEGRAM: U svojim knjigama dovodite u pitanje ideju da bi ljubav trebala biti laka i bez napora. Zašto je, po vašem mišljenju, suvremena kultura toliko u otporu spram doživljavanja ljubavi kao vještine, a ne samo kao osjećaja?
DE BOTTON: Mislim da jednostavno želimo da stvari budu ljepše nego što jesu. Iz istog razloga poričemo smrt ili patnju. To je bijeg od nužne složenosti. Ne činimo to iz zlobe, nego iz nade, često i iz naivnosti, da bi stvari mogle biti lakše.
Također, kultura nam tu ne pomaže. Znamo da je, primjerice, uspon na Mount Everest izuzetno težak – gledamo dokumentarce, vidimo boce s kisikom, bazne kampove. Jasno nam je da je to golemi izazov. No, postoje područja u kojima kultura ne prikazuje teškoću. Nije to samo ljubav. I u umjetnosti i u poduzetništvu često čujemo: “Oh, samo sam osnovao tvrtku” ili “napravio sam ovo djelo”, i sve izgleda zabavno. Lako je zaboraviti koliko je to zapravo teško jer se ta težina ne prikazuje dovoljno jasno.
Mi zapravo znamo vrlo malo o tome kakvi su životi drugih ljudi. Paradoksalno smo vrlo zatvoreni kao ljudi. Iako se o vezama puno govori, razina teškoće često se prešućuje. Neki ljudi imaju lakši put, drugi znatno teži. Kao i u životu općenito. Većini je ljudi život izuzetno težak, ali priča koja se djeci priča jest da je život u redu, potencijalno lagan, da neće biti tako strašan. Mislim da većina ljudi ima puno teži život nego što im je rečeno u vrtiću da će imati. Sram i krivnja – snažni alati kulture i religije, duboko su uključeni u to. Krivnja zbog povređivanja drugih, sram i osjećaj da ne smijemo priznati stvari kakve jesu.
Aargauer Zeitung/Mathias Marx
TELEGRAM: Kako pristupate prevođenju tako privatnih, često bezimenih osjećaja u precizan jezik?
DE BOTTON: Iskreno, ni ja nemam jasan odgovor. Nitko još nije uspio vjerno prenijeti kako je to biti živ – tu čudnovatost, složenost, ljepotu i užas. Čak je i Proustovo djelo U potrazi za izgubljenim vremenom zapravo karikatura života.
Ali to je smisao ovog posla: pokušaj. Pokušaj da drugima oko logorske vatre kažemo: “Kako je tebi? Prepoznaješ li se u ovome? Je li ono u meni na neki način odjek onoga u tebi?” Tražimo paralele i pokušavamo pobjeći od usamljenosti vlastitog iskustva – i kao stvaratelji i kao konzumenti umjetnosti.
TELEGRAM: Mnogi čitatelji romana Poduka iz ljubavi smatraju utješnom, a ne romantičnom knjigom u klasičnom smislu. Je li utjeha podcijenjena u književnosti koja se bavi fenomenom ljubavi?
DE BOTTON: Apsolutno. Najvažnija utjeha jest: “Nisam sam u ovome”. Društvo o tome rijetko govori, pa je ponuditi ljudima javnu potvrdu nečega što su smatrali privatnim izuzetno važno. Često mislim o pisanju kao o nečemu što nudite nekome noću – u trenucima straha, tuge, samoće. Netko možda čita knjigu usred noći jer mu je teško. To je kontekst u kojem ja zamišljam ulogu pisanja.
TELEGRAM: Poznati ste po tvrdnji da gotovo neizbježno biramo pogrešnu osobu za brak. Kako to prikazujete u romanu, a da on ne postane ciničan?
DE BOTTON: Psihoterapija nas uči da naši izbori nisu slučajni. Zašto nas neke osobe snažno privlače, a druge nimalo? To je jedna od velikih misterija ljubavi. Riječi poput lijep ili drag ne objašnjavaju tu čudnovatost izbora. Ispod površinske logike često se kriju obrasci privrženosti iz djetinjstva koji nas vuku prema određenim ljudima i odbijaju od drugih – a to nisu nužno ljudi koji će prema nama biti dobri.
Biramo ljude kako bismo ponovno susreli stare dileme, patnje i nade – kako bismo ih napokon razumjeli. Zato prijatelji često ne razumiju parove koji su stalno u sukobu. To nije racionalno objašnjivo. Ljubav odraslih nadograđena je na temelje dječje ljubavi – koja je bila intenzivnija, bolnija i snažnija nego što to često želimo priznati.
TELEGRAM: Zašto su sitnice – navike, kućne rutine, svakodnevne iritacije toliko presudne za dugotrajnu intimnost, da ne kažem vezu?
DE BOTTON: Zato što su zanemarene. Smatramo ih neromantičnima, a upravo su one često presudne. Velike tragedije u vezama često se odvijaju oko malih stvari. Mi smo bića i uzvišenog i banalnog. Veze nas tome uče jer, iako su apstraktne i duboke, one podrazumijevaju i dijeljenje fizičkog prostora. Umjetnost to često izbjegava – pokazuje seks, ali ne pokazuje zajedničko pranje rublja. A upravo se tu krije stvarni život.
Poduku iz ljubavi možete kupiti na ovom linku
TELEGRAM: Gledajući unatrag, vidite li Oglede o ljubavi kao naivnu, nadom ispunjenu ili pak svjesno dvoznačnu knjigu? Kakav je pogled unatrag?
DE BOTTON: Ne mislim da je bila naivna. Bila je zanesena. Mladi ljudi osjećaju intenzitet koji stariji često zaborave. Ne samo ugodu, nego zbunjenost, iznenađenje i silinu osjećaja. Stariji ljudi uče, ali i zaboravljaju – a o tome rijetko govorimo.
TELEGRAM: Je li ljubav imenica, pridjev ili glagol?
DE BOTTON: Svatko tko je izbliza živio s nekim u vezi zna da je uvijek lakše odustati nego razumjeti, utješiti ili prihvatiti brigu drugoga. Ljubav je iznimno zahtjevna praksa. Svi su zainteresirani za ljubav, ali malo tko u njoj doista uspije. Malo ljudi u starosti može reći: “Razumio sam ljubav.” Većina kaže: “Pokušao sam”.
TELEGRAM: Koje prikaze ljubavi u popularnoj kulturi smatrate najtoksičnijima?
DE BOTTON: One koje prerano zaustavljaju priču. One koje ne prikazuju tihe godine. Upravo su tihe godine, godine starosti najteže.
TELEGRAM: Što književnost još uvijek ne uspijeva dovoljno istražiti kada je riječ o ljubavi?
DE BOTTON: Sumnju prema ljubavi. Mi nismo bića prirodno podešena za trajnu sreću. Raj je za mnoge od nas previše – pa tako i raj u ljubavi. To me sve više zanima.
TELEGRAM: U kojoj mjeri političke ideologije poput liberalizma, ili kapitalizma i individualizma oblikuju naša očekivanja spram ideje romantične ispunjenosti?
DE BOTTON: Naše romantične i ekonomske strukture proizlaze iz ljudske prirode – a ona je složena, često proturječna. Ideologije obećavaju oslobođenje, ali često podcjenjuju duboko ukorijenjene ljudske tendencije poput ljubomore ili potrebe za sigurnošću. Romantična ljubav povezana je s urbanim načinom života, izolacijom i smanjenom podrškom zajednice. U takvim uvjetima jedna osoba postaje nositelj svih naših očekivanja.
bglavac
irida
alius
