U današnje vrijeme pojedini autori, istraživači, pa čak i znanstvenici spremno tvrde da su bića iz nekih drugih svjetova već među nama, da potajno utječu na razvoj naših stavova, našega ponašanja, naše tumačenje svijeta i života, i dakako, naš tehnološki napredak, da nas, praktički, nastoje uzdići na svoju razinu. Čini se da je jedna stvar općeprihvaćena: da život usporediv s onim kakav postoji na Zemlji, ili točnije, ono od čega se on sastoji, postoji i drugdje u svemiru. No svemir je toliko prostran da su njegove dimenzije nepojmljive ljudskoj mašti i shvaćanju. Stoga nije nemoguće da su – na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu i na neki drugi način – svi sastojci koji tvore život na Zemlji već stvorili i određeni oblik staničnog života po obliku i osnovnim načelima identičnog ili barem vrlo sličnog našem.

Ali između izvanzemaljskog života i izvanzemaljske inteligencije ipak postoji golema razlika. Iako toga nismo svjesni, razmatranjem mogućnosti postojanja izvanzemaljske inteligencije koja nema apsolutno nikakve veze sa životnim oblicima kakve poznajemo i susrećem u našoj svakodnevnici, dotičemo se pitanja od velike teološke i metafizičke važnosti. Ako nama strana i nepoznata inteligencija, ili oblici inteligencije, mogu postojati neovisno o oblicima života kakve poznajemo, tada inteligencija prethodi životu, a ne obrnuto. To, pak, znači da su temeljna načela suvremene znanosti, prema kojima je postojanje života pretpostavka za postojanje inteligencije, a ne obrnuto, zastarjela. Ali nije li jednako tako točno da se želja da na nebu vidimo, prepoznamo i pročitamo znakove života, te, iznad svega, znakove izvanzemaljske inteligencije, može usporediti s viizijama u kojima ljudi izgubljeni u pustinji na koncu vide upravo ono što žele vidjeti? Drugim riječima, vrlo je lako moguće da nebo i kozmos promatramo ne bismo li pronašli znakove, veze, ,izvore i bogove koje smo izgubili ovdje, na Zemlji. Stoga nije zgorega prisjetiti se što o toj temi govori povijest.

Dvadeseto stoljeće nije bilo jedino razdoblje u kojem su ljudi na nebu opažali vizije, susretali posjetitelje s drugih planeta ili dalekih galaksija, te prepoznavali nazočnost života ili određenog oblika inteligencije različitog od njihovoga i od onoga što su poznavali. Pojedine mitove i legende vrlo jej lako tumačiti u okvirima teorija o bićima s drugih planeta. Određene pojave zabilježene u povijesti čovječanstva, a kojima je pripisivana božanska narav, osobito u drevno doba i tijekom srednjeg vijeka, također se mogu shvatiti kao manifestacije nadmoćne inteligencije.

Nadalje, iako je istina da je čovječanstvo manje-više uspjelo ponuditi logično i konkretno objašnjenje evolucije života na Zemlji i postanka ljudske vrste, barem s biološkog stajališta, isto se ne može ustvrditi i kada je riječ o duši i inteligenciji. Zašto su se i kako ljudi počeli razlikovati od drugih vrsta? Zašto se razvio razum? Zašto ljudi imaju svijest? Je li svijet u kojem žive onaj koji vide ili je to svijet privida? Je li moguće da na Zemlji postoje životni oblici – biljni, životinjski, stanični i mikroskopski – koji posve izmiču čovjekovoj percepciji, pokraj kojih u svakodnevnome životu prolazimo a da ih uopće ne vidimo, čak i ne pretpostavljamo da postoje? Ako praktički oduvijek znamo da priroda ne podnosi vakuum, dansa znamo da je beskonačno malena čestica zapravo do krajnosti nabijen i ispunjen zaseban univerzum u kojem su životni zakoni identični onima koji vrijede svugdje drugdje u prirodi.

Prema tome, ništa nas ne spriječava da zaključimo ili vjerujemo da, ako živimo istovremeno i zajedno sa zemaljskim oblicima života o kojima ništa ne znamo, kao ni oni o nama, ali s kojima smo ipak na neki način povezani, jednako tako možemo istodobno živjeti i dijeliti svoj prostor sa izvanzemaljskim oblicima života za koje i ne znamo da postoje, kao ni oni za nas.

(D. Colin)