ŠTO SMISLITI A DA NIJE SMIŠLJENO, KAKO UČINITI NEŠTO ŠTO NE POSTOJI?

 

ŠTO NEDOSTAJE A DA TOGA NEMA, ČEGA IMA A DA SE NE ZNA? ŠTO REĆI?

 

ŠTO REĆI A DA NIJE REČENO, ŠTO IZMISLITI A DA NE POSTOJI? ŠTO UČINITI A DA NIJE UČINJENO?

 

Svi obrasci ponašanja su već propisani, svi utabani putevi su toliko istabani tabanima da su se pretvorili u korita rijeka.

 

I tu je nastao problem. Sasvim rješiv problem koji i nije problem. Kako je već sve smišljeno, sigurno je netko predvidio i ovu situaciju.

 

Hodanje koritom rijeke zahtijeva od nas da postanemo ribe i da dišemo na škrge. Hodanje koritima rijeka i disanje na škrge bi moglo postati temelj neke nove filozofije koja se neće slagati sa činjenicom koju hodači po putevima nameću. Dolazi dan kada će putevi zarasti, dan kada će ih vjetrovi zamesti i kiše isprati.

 

Dolaze dani kada će se sve kiše sliti u rijeke prepune hodača koritima, hodača i disaoca na škrge. Jer, tone se sve više. Jer je očito da se tone. Što reći?

 

Prevladati će oni koji nude put, put će se tabanjem dubiti, pasti će kiše i pretvoriti put u korita kojima će teći rijeke. I tada će se pojaviti potreba za škrgama. Da si ja to ponovim još koji put ili je dvaput dovoljno? Dvaput je dovoljno. Prvi put je možda bila greška, drugi put je zasigurno istina, trećeg puta nema. Nema jer nema.

 

Hodati će ljudi koritima rijeka, disati na škrge. Ups. Zar i treći put. Da, kako sam već rekao, hodati će ljudi koritima rijeka i disati na škrge. I to nije problem. Problem je što će im ta varijanta dosaditi kao i varijanta tabanja puteva. Tada će se javiti potreba za plivanjem. Zasigurno tako. Manje je moguća varijanta da će poželjeti svrdlati korita rijeka i tako stvarati virove koji će ih kao na ringišpilu vrtiti i povlačiti u bezdan samoiskopane rupe.

 

Kako će se u ljudima javljati potreba za plivanjem, tako će im rasti peraje. Zato jer je u prirodi čovjeka da brzo pliva. U prirodi je čovjeka da vidi kraj puta, da dopliva u ušće rijeke i da zapliva beskrajem oceana postojanja. Čisto sumnjam da varijanta rasta peraja u čovjeka nije razrađena. Sve ionako već postoji. Misao je svemoćna, peraje snažne, zamišljaji imaju beskraj oceana života.

 

I tako. Što reći? Što reći a da nije rečeno, što učiniti a da nije učinjeno. Ništa. Navodno, neki kažu da smo ribe već bili, vodozemci isto tako. Čemu onda ponavljati. Čemu putevi, čemu korita, čemu ribe i čemu čovjek? I na kraju... Što reći?