...u društvu časne sestre ( koju i poznajem jer smo bile na jednom putovanju zajedno ali ništa više od toga zajedničko nemamao) i pokazujući joj put kroz uske uličice i u mraku pokušavamo stići u drugi dio grada. Odjednom se penjemo na brdo , dan je i sunce sja i sa druge strane brda u podnožju je grad i ja njoj govorim "vidiš da sam u pravu i da je ovo bio pravi put do tog mjesta". Na vrhu brda se nalazi sakralni objekat ( nije crkva više kao duhovna kuća) pun sakramenata i duhovnih slika, odiše mirom, ona odlučije ući i ispovjediti se kod svečenika a ja ostajem začuđena činjenicom kako časna sestra pa ima nešto za ispovjediti. Ona ulazi u ispovjedaonicu, ja vidim nju i svećenika i jasno čujem kako se ispovjeda... promišljam da li i da se ja ispovjedim ali odmah odustajem od te nakane jer znam da nemam što za ispovjediti...ona izlazi iz ispovjedaonice i moli pokoru a u drugom djelu sobe se igraju neka djeca ( u oko mi upada jedna lijepa curica oko 10-tak godina , drži lutku ili nekakvu igračku u ruci) ... začuje se prekrasna i vesela muzika koja ispunjava cijeli prostor a djeca pjevaju uz muziku.

Pa, rekla bih da je časna sestra tvoj alter-ego, tvoje drugo ja...iskrenije, svjesnije...iako je časna sestra ispovijeda se...a ti kao i na javi...misliš da ne griješiš...možda da preispitaš sama sebe malo pomnije....čini se da si davno izgubila spontanost (oko 10-te g. života)...uspon na brdo do Duhovne kuće poziva na samoispitivanje...koliko sam sama doprinijela stanju u kojem se nalazim?