Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
704
OD 14.01.2018.PUTA
SAN
Velika kuća. San se odigrava u unutarnjim prostorijama. Rodila sam dijete. No nekoj razini bila sam nesvijesna toga. Sjećam se da je bebi bilo vruće, pa sam ju ( valjda ja ) stavila u frižider (?). Zaboravila sam na bebu i na to da ju imam. Nakon nekog vremena, netko me sjeti da sam postala mama i krenem paničariti u sebi ( O bože, kako sam zaboravila na bebu, pogledam si grudi...nemaju mlijeka...ništa ne upućuje na to da sam rodila). Sjetim se frižidera, i zgranuta pomislim, o bože, nitko nije hranio bebu...kako je moguće da sam zaboravila?? Otvorim žurno vrata spavaće sobe ( tamo je i frižider bio) i vidim svoga muža na krevetu, okrenut leđima, kako ljuljuška u naručju bebu. ( izgleda da se čitavo vrijeme brinuo za nju ). Naćujem da ju je hranio hamburgerima, ali da je beba u redu. Imam bebu u naručju, i čudno mi je, nemam osjećaj za nju. Gledam ju, zdrava beba. Još uvijek se čudim kako sam zaboravila na nju. Tada, vidim, kako joj je jedan prst na lijevoj ruci, kraći. Nije se razvio do kraja. Ružna scena. Ja sam kriva. To znam. Slijedeća scena, imam trbuh. Čudan. Onako duguljast. Mislim si u snu, mora da je dečkić jer kažu ako je trbuh za naprijed...dečkić je. Dogovaram abortus. Dogovorili su kod doktora kojem je to prvi put. Plačem i vičem na svoje roditelje, da se neću dati u ruke nekom kojemu je to prvi put. Bježim. Sad sam u stanu svojih roditelja. Otac kaže da ne moram na abortus. Da rodim bebu. Da ako ima za jedno, bit ce i za dvoje. Razmišljam o tome. Odjednom sam u kuhinji...trbuh mi se spušta među bedra...deformiran je...nešto ne valja. Govorim majci držeći trbuh koji se razlijeva sve niže...da nešto ne valja...dižem trbuh ko tijesto da vidim...kad ono krvavo...Odjednom, ispadne masa krvi iz mene i ugrušaka i beba...Vrištim. Otac dolazi prema kuhinji a ja vičem da ostane tamo. Majka izad mene diže to malo tijelo samo za kralježnicu i baca u smeće. Vrištim i plačem. Slijedeća scena, skačem u bazen na glavu...i simuliram da se davim. Odjednom sam na rubu bazena naslonjena rukama. Iza mene dolazi moj muž i grli me. Ja si gledam grudi...iscijeđene i deformirane. Nota: Davno, bila sam trudna. Sa 16. Roditelji su me odveli na abortus. Bez pitanja. Bez razgovora. Bilo je to najgore iskustvo iz kojeg sam godinama pokušavala smiriti svu traumu. Dan danas, teško o tom pričam. I nedostaju mi u tom periodu 3 mjeseca sjećanja. Nemam ih. Vrativši se iz bolnice, nemam sjećanja od nekih 3 mjeseca. Možda postoji poveznica.
bglavac
edin.kecanovic
