Starost i izvornost joge 

Za širi uvid u povijesni kontekst preporučam ranije članke o povijesti joge. Ono što je bitno izdvojiti jest činjenica da smo ograničeni dostupnim povijesnim izvorima koji ne mogu do kraja razjasniti povijest ove discipline kao i to da je ona najvjerojatnije posljedica utjecaja različitih izvora kroz povijest iz čega je jasno da su često iznošene tvrdnje o velikoj starosti joge samo djelomično točne. Neki elementi svakako jesu, međutim čak niti zaista stari elementi nisu nužno bili povezani u sadašnju strukturu, a mnogi su utjecaji puno kasniji, čak i suvremeni. Društvo je u stalnom razvoju i promjenama pa to i većina djelatnosti kojima se bavimo reflektira. Iako nas uveseljava osjećaj da pripadamo nečemu drevnome i izvornome to je u gotovo svim slučajevima u kojima sa na drevnu izvornost poziva u velikoj mjeri miti projekcija naših sadašnjih društvenih i osobnih psiholoških potreba na maglovita drevna vremena.

Ukratko – joga je kompleksna vještina koja obuhvaća veliki broj praksi. Nekima od njih možemo izvore naći u vremenima tako drevnima da im gubimo trag dok drugima možemo izvore naći u suvremenom dobu pa je svaki pokušaj jedinstvenog datiranja tako kompleksne i šarolike prakse nužno pogrešan.

Čak su i prakse koje se u modernom svijetu joge nazivaju klasičnim to tek u relativnim međusobnim usporedbama, a i to je upitno. Većina toga što se vježba pod imenom klasične joge dolazi iz krugova oko Svamija Šivanande koji je bio i sam neohinduistički reformator i čiji je sustav i pristup heterodoksna mješavina različitih inače neovisnih duhovnih skupina Hinduizma, a u hata jogi je i pod utjecajem Iyengara kojeg inače svrstavamo u “moderne” pravce joge.