Sjedili su jedno pored drugog. Njihovi pogledi su sinkronizirano promatrali jedno te isto, zračili mirnoću i sklad.
Sklad. Da, to je ta riječ, pomislila sam u sebi dok sam stajala kao hipnotizirana pred slikom tih dvoje starih, starih ljudi.
I strast. Da. Ona ista, proživljena, koja je jednom sklopila ugovor mira sa samim životom i prirodnim zakonima.
Jedan dječak sa psom sjeo je nasuprot njih. Oboje su pogledali prvo dječaka, pa onda psa. Oboje su se samo nasmiješili i nastavili u mislima dalje slijediti one njihove i samo njima znane obzore.

Stojim i mislim… Da li to tako izgleda kada se sretno stari zajedno… Tako to valjda izgleda kad jedno pusti drugo da raste onako kako želi i zatim blagoslovljeno otkriva da sasvim prirodno ne želi ništa drugačije, nego rasti u istom smijeru, sa istim smislom. Iz zajedničkih odluka ili onih koje su se kao takve poklopile i stopile u jednu, njihovu.
Ono cijelo, potpuno i nepolomljeno usprkos nebrojenim izazovima iz vana. Da li tako sazrijeva vjernost…
Kad razmišljam o ljubavi, onda ne mislim na umjetnu erotiku i zavođenje, niti na znojna tijela u razbucanoj posteljini u nekim divljim noćima…
Kad razmišljam o ljubavi, onda je ona puno više od međusobnog zadovoljavanja tijela i ega. Ona je stapanje u svim osjetilima koje imamo. Suosjećanje i podrška. Sloboda da se izrazi i najneugodnija istina jer sve što je plod je povjerenja. Oni jednostavno pripadaju jedno drugom. I to je to.
Kad razmišljam o ljubavi, onda danas mislim o ovih dvoje ljudi sa srebrenkastim kosama,  pjegavim rukama i bezbrojnim borama na njihovim prekrasnim starim licima, njih dvoje koji se koračajući jedno pored drugog, smireno, polako i dostojanstveno opraštaju sa svojim jesenjim krunama. Gledajući u istom smijeru sada, isto onako kako će gledati i onda kada se jedno od njih bude rastajalo od ove materijalne stvarnosti, ali nikada i od svoje voljene, voljenog…

Bakica je osjetila da ih promatram. Okrenula je glavu i zaustavila svoj širok i topao pogled na meni. Neka gustoća, blaga, sjajna i ugodna.  Znaš ono kada osjetiš da ti se srce otvara ljepotom potaknuto nečim što trenutno ne vidi i ne osjeti nitko osim tebe, a tako je stvarno i tako dragocjeno da te istovremeno uvodi i u tajnu koja stoji iza svega toga. Nisam sklonila pogled jer me zanimalo da li će i njen partner netom nakon nje pogledati prema meni. I on je učinio upravo to. I nasmiješio se, baš kao i ona, baš kao i ja. Sinkronizirano. Ovaj put u troje. I nekako i u tim našim zajedničkim sekundama osjetila sam ono isto biće ljubavi o kojoj danas razmišljam, koje me inspiriralo za ovu priču. I bila je to čista ljubav, to što su me na trenutak pustili u njihov sveti blistavi krug…