Imala je dvadeset i tri godine,bila je studentica,umrla je pod operacijom 20.prosinca 1901.Tumor na mozgu.Nije bila krštena.Nije se znala ni prikrižiti.Do tjedan dana prije smrti nije nikad čula riječi Očenaša.Odrasla je u vjerski ravnodušnoj,građanskoj,činovničkoj obitelji.U tijeku svojih studija ,bila je nabavila Bibliju.Iz ono malo oskudnih podataka,što ih je bilo moguće skupiti o njezinu životu,ne vidi se da bi to zanimanje za Bibliju,bilo znak unutrašnjeg traženja.Čini se prije da je u Bibliji gledala samo veliki kulturni spomenik.Kad ju je stric,tihi vjernik po tradiciji.možda ponešto začuđen pitao što će joj Biblija odgovorila je:"Kako ću biti pedagog,ako ovo ne poznajem?

U bolnici ,kamo je došla na operaciju,srela je jednu redovnicu,koja je ondje bila u službi.Ta redovnica bila je čini se prva osoba,koja je djevojci progovorila o vjeri.Ne o smrti,o strahu od smrti,nego o vjeri,kao o duhovnoj unutarnjoj dimenziji života.Pisala je pjesme o životu.Tjedan dana prije smrti,zaželjela je vidjeti svećenika.Stric joj je doveo  župnika iz svoje župe.Djevojka je župniku rekla da se želi krstiti.Župnik ju je upitao zna li Očenaš.Rekla je da ne zna.Onda joj je župnik rekao riječi molitve Gospodnje.Ona je zapitala:"Jesam li ja dijete tog Oca?"Nije mislila da će umrijeti.Dogovorila se sa župnikom da će se krstiti poslije operacije,poslije dobre priprave.

Pogreb je bio građanski,s mnogo ganutog svijeta.Mjesec dana nakon sahrane,jednog jutra tiho došli su na njezin grob roditeli,onaj strc i župnik.Župnik je molio za nju,roditelji i stric pratili su njegovu molitvu šutnjom.Jedna njezina prijateljica često nosi svježe cvijeće na njezin grob.

Izvana to je sve.Priča dirljiva,ali gotovo stereotipna,sa tipičnim sastojcima indikatorne kršćanske priče "našeg vremena!,ravnodušna vjerska sredina,neupadljivo pobožni stric,egzorta bolničke redovnice,želja za krštenjem,župnik,smrt,cvijeće na grob.

Ali iza te djevojke ostalo je nekoliko stranica dnevnika i nekoliko pjesama koju tu gotovo banalnu pojavnost osvjetljuju doslovno eksplozijom otajstva u jednoj ljudskoj duši.Bila je to duša posve neupućena o vjeri,razvijena izvan vjerskog ozračja.Čak ni jezik vjere nije poznavala,ni najosnovnije termine duhovnog života.Cijeli taj veliki prostor ljudskog duha ostao je njoj tuđ,i običnu poznavanju,nije imala gdje za to doznati,niti kao kulturni podatak,kao za jedan od aspekata naše civilizacije.

A u čitanju tih njenih redaka,i stihova,teško je ne sjetiti se Andrea Forsarda,i on je bio vbezvjerac,i on je odrastao u u vjerski ravnodušnoj sredini,ali kad se u njemu zbio onaj neizrecivi unutarnjeg Božjeg dolaska,on je znao što mu se dogodilo.I liječnik također bezvjerac,također je znao što se dogodilo i rekao je ocu kao dijagnozu;C;est la grace"to je milost.Oni su to učili.Ali ova djevojka,rođena 1949,umrla1971,nje za to čula.

I kad je milost eksplodirala u njoj,svom snagom autentične ekstaze i to upravo klasično-poslije mraka duhovne noći-ona nije zapravo znala kako bi to nazvala.I pisala je o Bogu,pišući o Životu,zvala je Boga,Životom i nije ni znala da je to Bog.I pisala je o osjećaju svojeg pravog Ja,i nije znala da je to bio otajstven uron u Boga,totaljna identifikacija duše u Božjem biću.Pisala je o toj svojoj noći,kojoj nije znala imena:"Život nam donosi darove,na žrtvenik naših nada.Treba se trgnuti i pronaći nešto što će nam svjetliti u mraku.Treba osvjetliti sebe,svoju dušu.Jer vrijeme je kratko.Treba spašavati trenutke.Treba uspjeti živjeti.Treba uspjeti voljeti.

I nekoliko dana zatim u subotu 27.studenog 1971.u smrznutoj dubini mraka:"Nisam sposobna misliti na ništa.Sve mi je svejedno.Sve mi je nekako blijedo i ništa me dovoljno jasno ne zanima.Ne mogu se snaći.Ne mogu vjerovati da sam to ja."

A između tih izlomljenih redova,krik u noći,"Želim živjeti.Tek sam ovih dana shvatila koliko volim živjeti."

Dva dana zatim29.studenog,zbilo se u njoj otajstvo Božjeg dolaska u ognju.Napisala je ona nešto o tome,kao Paskal,u svojoj ognjenoj noći.,u istim časovima dok se zbivalo,taj njezin papir nije se našao

Sutradan ,u utorak30 studenog,opet je pisala o tome u svom dnevniku.To je najpotresniji tekst,što ga je ostavila,svjedočanstvo izvornog iskustva Boga u jednoj duši,koja čak nije ni znala kako bi to nazvala.

"Jučer sam u sebi osjetila svoje pravo"ja.Po prvi put u svom životu,osjetila sam se tako iskrenom,tako otvorenom prema sebi.Nešto se čudno probudilo u mojim plućima.I gotovo sam osjetila kako gorim.Morala sam početi pisati.Pisala sam kao da me netko tjera,kao da je to posljednji čas mog života i morala sam ostvariti što mislim.Misli su ostale na papiru.Papir mi je pomogao.Očistila sam sebe pred sobom,pred svijetom,pred budućnošću,.Osjećam se staloženom, čistom ,opranom, i spremnom na sve.Mislim da čovjek općenito ne može biti iskren prema sebi u svakoj situaciji.Bar ja do jučer to nisam bila prema sebi.Nisam se zato ni poznavala.Sada znam ko sam.Paskal je to izrazio drugačije,u terminima pravog vjernika,odgojenog u vjeri:"Bog Abrahamov,Bog Izakov,Bog Jakovljev,a ne Bog filozofa,mudraca-sigurnost,sigurnost,osjećaj,mir...Bog Isusa Krista"

O va djevojka izrazila se je kako je znala,ali upravo se rukom dira,da je doživljaj bio isti,u istom stanju savršene tišine.,ona je našla i zapisala tog dana,30.studenoga,gledajući u sebi otajstveni prostor gdje je Bog prošao u ognju.I još je zapisala,tog istog dana:"Jutros mi se ponovno javila ona toplina u plućima,samo manjeg intenziteta.Bilo je 4 i pedeset.U glavi mi je zabrujila misao NE GASITE SVJETLA! Digla sam se i otišla u ambulantu.Ponovno me obuzela želja,da nešto ostavim ovom svijetu.Nešto možda bezvrijedno,što možda nitko neće čitati,ali nešto moje.Nešto što je dozrelo u meni ovog jutra.Tako je nastala njena pjesma:

    Ne gasite svjetla

Ne gasite svjetla!Pustite da žive

Jer što nam ostaje drugo osim mraka

Pustite da gore i mrak nam nadžive

I najmanja žiža,i najmanja zraka.

 

Ne gasite svjetla!Pustite da bdiju

Jer srca se naša ne vide od tmice

Pustite da gore i nade nam griju

Ne palite sami crne sijalice

Jer samo nam svjetlost uvijek nešto znači

Naše ljudske oči ne vide u mraku

Zato u životu i u srcu svome

Gledajte u svjetla,u životnu zraku

 

Upalite svjetla.Do Sunca! Do kraja

Napravite plam jači od svih noći

Sagradite branu od svjetla i sjaja

Čovječe,tek tada živjeti ćeš moći.