Sudbina, ona ljubi svojim usnama

I šapuće potpuno jasnim porukama

Ona pomiče niti života i vlada svime

Iz svojih tajanstvenih sjenki

Duboko u njima, još snena i sakrivena

Samo ličila si na neko drugo vrijeme

Na duh sunca izgubljen u vlastitom domu

Ali, samo naizgled takva si postojala

Samo naizgled slučajno, ja sam baš tu

Samo naizgled, sve je  kao nepostojano

Jer nema greški u snovima i vremenima

Slobodna su sva moja sjećanja

Na tebe i na duh sunca koji jesi

Gledao sam te kao bijeli komadić svile koja lebdi

Zakoračio sam prema tebi i uzeo te u ruke

Osjetio sam malo tuge zaključane

Ocijedio sve suze slane, sve što je bilo

I pogledao te kao što slikar bijelo platno gleda

Ništa nisam trebao činiti, ti bila si tu za sve

Uzela si mi ruke, pokrenula moje osjećaje i misli

Odvukla mi pogled na sve strane

 I čarolijom koju samo ti poznaješ

Pretvorila me u čarobnjaka bijele svile

Koji prekrasne slike stvara

One koje bez ikakvog straha otvaraju vrata srca

I puštaju apsolutnu slobodu da protiče

I da vida rane u svim sjećanjima i vremenima.