Ide li ova zemlja k vragu?

Danas je ponedjeljak, poslovično ludi dan kod sviju zaposlenih nakon vikendovskog opuštanja. Iako nemam radnog vremena (drugim riječima radim non-stop), znam iz iskustva da se ponedjeljak ne zove bezrazložno i „blue Monday“ – „tužni ponedjeljak“ ili bolje rečeno „nevoljki ponedjeljak“.

Svako si veče sastavim popis stvari koje trebam obaviti sljedećeg dana, pa sam tako učinila i sinoć: platiti pristigle račune, nazvati American Express i projektanta, kupiti meso za pse i mačke, vrhnje za kavu, kruh i mlijeko, skinuti imelu sa stare jabuke, izvući plastičnu girlandu i montirati je ponad garažnih vrata itd. itd.

Ujutro, oko pola osam, pred ulaznom lesom parkirala su mi se dva ogromna kamiona i rovokopač, a za njima je slijedio kombi s desetak nevoljkih cestara. Kako sam upravo nosila smeće u posudu kraj vrata, upitala sam ih što se događa. Moraju presjeći cestu, kažu, da iskopaju rov za polaganje glavne vodovodne cijevi. Smjesta se zabrinem jer bi mi mogli postaviti hidrant uz samu lesu što bi značilo teže manevriranje kolima pri ulasku i izlasku iz dvorišta. A ne, ne brinite, to će biti samo poklopac u ravnini ceste. Smirim se i promatram nekoliko minuta pripreme za piljenje asfalta.

U ekipi nema ni predradnika, ni poslovođe, niti ikoga s nacrtima i planovima iskapanja. Jedan mladac od 20-ak godina pokazuje da bi rov trebao ići „ovako“, a drugi kaže „ne, onako“. „Vlado je ovak' pokazal' rukom kam' bi trebalo kopati po ovoj strani puta,“ objasnio je i nejasno mahnuo rukom u pravcu po kojem bi trebao ići rov. Drugi veli: „Ak' je tak rekel', onda je to to.“ I kopanje je počelo.

Sat kasnije, čujem raspravu s ceste: „Ova crvena žica je glavna struja, a ova druga ne znam kaj je.“ Očekujem da će svakog časa ekipa na cesti presjeći nešto na što su naišli pod asfaltom: struju, postojeću vodovodnu cijev ili telefonske žice. To se redovito događa, a onda to znači nekoliko sati bez struje i vode ili bez kompjutora. Stoga se žurim da napišem i ostalo što se događalo.

Odlučila sam premjestiti pažnju s cestara na moj popis. Aha, zvati American Express, službu za skupljene bodove za nagrade; prošli sam tjedan, naime, naručila da mi pošalju kabanicu, auto štitnik za sunce i termo torbicu za limenku. Uz to i vaučer za sitnu potrošnju u Konzumu.

Već u petak pošiljka je stigla u županijsku poštu Kravarsko pod koju spada i moje selo. Morala sam sjesti u auto, truckati se deset kilometara po bijelom putu do Kravarskog, podići paket.

Kad sam se vratila kući i otvorila paket da izvučem kabanicu za šetnju, kabanici ni traga ni glasa. Umjesto nje, poslali su mi kišobran; već imam jedan takav, prelijepi bijeli na solidnom drvenom štapu s modrim znakom American Expressa – ali, meni potpuno neupotrebljiv. Meni treba kabanica da se provlačim kroz zapuštene šumske gustiše, a ne teški gradski kišobran!

I tako sam jutros nazvala AE službu Membership Rewardsa da im kažem kako sam dobila nešto što nisam naručila umjesto nečega što mi stvarno treba. I naravno, naišla sam na nevoljku službenicu koja mi je objasnila da im vratim poštom ili donesem u centralu taj sporni kišobran da bi mi mogli dati kabanicu. A naručeni vaučer na 200 kn, valjda će stići poštom tokom tjedna, objasnila mi je.

Nisam ni očekivala da će reći nešto drugo, ali sam se svejedno, pošto je blue Monday,  osjetila beskrajno povrijeđenom. Ta zar taj American Express nema nikakvu evidenciju o svojim članovima? Zar nema popise ljudi koji su koristili njihove kartice otkako je AM stigao u nekadašnju Jugoslaviju pa sve do ovih dana i to bez najmanjeg skandala ili propusta u plaćanju pristiglih dugovanja?

Naravno da su u tom periodu imali bezbrojne nagradne natječaje u kojima nikad, apsolutno nikad nisam ništa dobila…Nikad me nisu izvukli, nikad mi nisu ni zahvalili što im već više od trideset godina osiguravam njihovu visoku proviziju pri svakoj kupovini koju obavim putem kartice…Ja sam primjer vjernog, lojalnog i savjesnog korisnika American Expressa i potpuno samozatajnog. Sada je toga dosta, duša mi se pobunila, osjećam u sebi zatomljeni bijes na sve što se ovdje događalo, a što je rezultiralo ovim što danas svi zajedno kusamo. I još nam kažu da smo si sami krivi jer smo ih birali i kako nas nitko nije silio glasati ovako ili onako, odabrati ovu ili onu karticu. American Express danas mi je žrtveni jarac na kojem želim iskaliti bijes za sve nepravde ovoga svijeta.

U takvim se trenucima pitam „ide li ova zemlja k vragu“ i na kraju zaključim da to ionako nije važno sve dok sam živa i zdrava. Zajedno s drugima u sličnim situacijama, preživjela sam sve i svašta, pa me jedan pišljivi American Express neće izbaciti iz takta. Gospodo, pljačkajte nas korporacijski i omalovažavajte i dalje! A u ovom globalnom financijskom ruletu i vas će, kad-tad, pogoditi metak. Dolazi vrijeme kad vaša plastika neće imati apsolutno nikakve uporabne vrijednosti jer si čovjek s njom neće moći ni' rit obrisati.

A vi dečki, vani, bušite asfalt kako god vas volja, režite žice, uništavajte vodovode, kopajte rupe po cesti da autima popucaju osovine…baš me briga! Ne ide ova zemlja k vragu…cijela civilizacija ide k vragu…uživajte stoga OVDJE i SADA.