Gotovo sve religije poznaju priče o čudima.

Klasici su čuda s hranom i ozdravljenja, otpor neprijatelju, nadilaženje sile teže ili čak smrti: Božje djelovanje kao reakcija na univerzalne ljudske nevolje ili odraz iskonskih strahova i snova.

Kršćanstvo se izgleda najviše veseli čudima, a židovska je tradicija najskeptičnija.

Primjer je pripovijest o svađi rabina Eliezera (1. stoljeće) s drugim učenjacima.

Nakon što su mu odbačeni argumenti, rabin Eliezer poseže za riskantnim sredstvom: ako je u pravu, obližnje će se drvo rogača presaditi samo od sebe.

Drvo izvuče korijene iz tla i opet ih zabije na udaljenom mjestu.

Lijepo, kažu drugi rabini. Ali drvo rogača ne vrijedi kao svjedočanstvo.

Eliezer mijenja tok rijeci te konačno glas s neba potvrđuje njegov stav.

Ali prema 5. Mojsijevoj knjizi, odgovaraju drugi.

"Tora ne živi na nebu".

Eliezera su isključili iz daljnjih teoloških rasprava i izgubio je položaj.

Drugim riječima, Bog je svom narodu u Tori dao zakon čije se tumačenje mora diskutirati racionalno - židovska teologija sumnjičava je prema strategiji čuda.

Slično je i u islamu.

Prema Kuranu, prorok Muhamed odbacio je neprihvatljiv zahtjev da učini čudo priznajući da je samo čovjek.

Stoga većina muslimana smatra sam Kuran jedinim Božjim čudesnim znakom potrebnim njihovoj vjeri.

Hinduizam i budizam imaju opušten stav prema čudima i čudotvorcima.

Navodna stvarnost, prema tim religijama, ionako je iluzija, a pukotine u njoj, znalce ne impresioniraju osobito - ali zato ushićuju neznalice.

Već je Buddha smatrao legitimnim uvjeriti sumnjičavu rodbinu tako što se podigao u zrak i iz tijela su mu istodobno tekli mlazovi vode i isijavali plameni jezici.

Budističke škole poput zena shvaćaju takve predaje alegorijski i odbacuju čuda u klasičnom smislu.

Slične tendencije prisutne su u hinduizmu, gdje se čudo slavi kao izraz duhovnog oslobođenja iz okova materijalnog svijeta.

Religijama nije, dakle, zajedničko samo čudo, nego i rasprava o njegovom značenju.

Spektar gotovo posvuda seže od plitkog praznovjerja do apstraktnih pojmova čuda - i često se najvećim čudom smatra nadilaženje egoističnog, beznadnog, ovostranog ja.

 

nastavlja se...