Pritom čudesne legende 20. stoljeća nisu morale biti religijske u klasičnom smislu.

Tako su Francuzi 1914. zaustavili njemačko napredovanje 'čudom na Marni': šest godina poslije Poljska je proglasila pobjedu nad Crvenom armijom 'čudom na Visli'; u Drugome svjetskom ratu milijuni su se Nijemaca zakačili na Hitlerovo 'čudesno oružje'; otprilike istodobno sovjetska je propaganda proglasila tehnički napredak 'pravim čudom'.

I više od bezazlene igre riječima.

Gdje politički govor poseže za riječima koje se odnose na čuda, koketira i s njihovom aurom.

Politika koja najavljuje čudo svjesno ili nesvjesno igra se s religijskim refleksima.

To ne iznenađuje u epohi koju je kozmopolitski povjesničar Eric Hobsbawm nazvao 'doba ekstrema', koje je obilježeno revolucijama, ratovima svjetonazora, sjenom atomskog rata - grandioznim utopijama i očajničkom nesigurnošću.

 

 

'Racionalnim' se stoljeće pokazalo u izboru tehničkih sredstava.

S druge strane dominirala je čvrsta vjera: u izabranost vlastite nacije, pobjedu socijalizma, prirodom danu nadmoć vladajuće rase.

Govor o čudu pretvara pobjede u djelo providnosti te unatoč porazu mobilizira posljednje snage.

Oblačenje profanih događaja u sakralnu metaforu, političke bi tvrdnje o čudu trebale legitimirati odnose moći.

Princip je uvijek emocionalno obuzimanje.

Čuda izbijaju konkretne argumenta.

Gdje se dogodi navodno nemoguće, skeptik djeluje nezahvalno, pravi se pametan, zanovijeta.

Treba zašutjeti.

Što je ideološka borba žešća, broj čuda raste.

Drugi pogled na vatikansku politiku svetaca pokazuje da se pojačano posvećuje istočnoj Aziji i Latinskoj Americi - područjima u kojima  katolicizam intenzivno konkurira s drugim religijama - pa, kako to formuliraju Geppert i Kossler, sustavno u svoj portfelj uzima 'narodne svece s lokalnim pečatom'.

Pobožni se neće čuditi.

Bog pomaže svojoj Crkvi uprqavo tamo gdje se treba boriti.

Baš kao u Sirakuzi 1953. godine.

nastavlja se...