Život je rebus. Riješava se u hodu utabanim putem, po mogućnosti (nekima) sigurnim, obasipanim savjetima, iskustvima, pisanim i usmenim predajama koje mogu uveliko otežati put. Obasjan svjetlom ili tamom, i svim pojavama koje se dese tokom života. Nekome mukotrpno izvlačenje nogu iz blata. Nekome osunčano obzorje.  Svako vrijeme donosi promjene popraćene  pritom i velikim  pomutnjama. Malo neopreznosti koja je u stvari neminovna, nemoguće je neke stvari izbjeći. Često sve ode  u besmisao u kojim se može izgubiti a da se to odmah ni ne primjeti ili se ode „k vragu“ uz svjesno vodstvom velike ljubavi i požrtvovanja. Kad se shvati otvori se obzor na sve proputovano, viđeno i doživljeno. Pa se uptiaš; tko si, što si, što želiš, kuda ideš? Odgovori na to su individualni kao i svaki put bio on  posut svjetlom vođen laganim slobodnim hodom ili mrakom tapkajući po krhotinama besmisla.

Kad si ničiji takve stvari se mogu izbjeći. Kad si ničiji ideš svojim putem na kome te nemože zavarati ništa. Kad si ničiji ništa te nemože opteretiti, razočarati ni zavesti. Biti ničiji najbolje je što bi se trebalo uzeti od života. No nitko to ne želi, nitko to ne shvaća, nitko ne želi prihvatiti da svatko od nas treba biti ničiji.Ustvari nitko ne želi biti „ničiji“.

 Biti ničiji ne znaći živjeti usamljeno, odvojeno od svijeta. Biti ničiji ne znaći uskraćivati ljubav i dobrotu. Biti ničiji dubok je pojam koji možda nitko ni ne želi ili ne može shvatiti. Kad si ničiji sve nepotrebno se izbjegne. Nisi ničiji, već samo svoj.

Da ničiji ... lako je pričati, ali prokleto srce to ne dopušta. Ma bez obzira na sve, kad se bolje promisli ipak si ničiji.