U pozadini svakog našeg razočarenja drugim ljudima i njihovim postupcima su uvijek naša očekivanja od njih. Očekivanja su uvijek na postolju podrazumijevanja, koja otupljuju svaku objektivnost i sprječavaju nas da i sebe i druge vidimo realno. Zato se događa da i sami sebe razočaramo, kad imamo prevelika očekivanja od sebe, a drugi nas uvijek razočaravaju.

Često u svojoj praksi čujem tugovanku: "Ali ja sam dobra/dobar, trudim se, no, što se ja više trudim, situacija je sve gora."

Naravno da je takav trud obično vrlo iscrpljujući, ali u pravilu s mršavim ili nikakvim rezultatima. Ostajemo tužni razočarani što osobe zbog kojih se trudimo to ni ne primjećuju. 

Kako izaći i začaranog kruga takvih "dokazivanja"?

Prije svega trebali bi isključiti očekivanja, a ako ih imamo, onda ih jasno definirati, da se izbjegne nemušta komunikacija podrazumijevanja tipa: "On to zna: Ona to vidi"...itd...

Ono što radimo bi trebalo izvirati iz naše nutrine, zato što nas to veseli, zato što to želimo raditi.

Raditi nešto samo zato da nas drugi primijete i eventualno na sličan način nam uzvrate  je čisti egzibicionizam.

Zato ima smisla propitati tko nas to razočarava, ne radimo li to sami sebi, jer očajnički trebamo priznanje?