Uvijek smo nesretni zbog svojih neispunjenih očekivanja, zbog onoga što nemamo, a rijetko koga čujem da je barem zadovoljan, ako ne baš sretan, onim što ima...

Znamo mi dobro da je to u najboljem slučaju priča o polupunoj i polupraznoj čaši, ali nekako smo skloniji vidjeti čašu koja je do pola prazna...

Zato mi se urezala slika prvih snježnih nevolja u Lici i Gorskom Kotaru i u glavi mi svejednako zvoni rečenica sa tv ekrana. Grubo gorštačko lice, zabundanog čovjeka, skoro začuđeno gleda u kameru i odgovara na novinarska pitanja; šta im trenutno najviše smeta i šta im treba? Do kud oko seže i kamera dopire samo snijeg, a on mirno odgovara: "Ne trebamo ništa, imamo drva, grijemo se, kupusa, krumpira, mesa..."

Mudri ljudi se eto pripreme za faze nevremena, da bi zdravom logikom mogli dočekati opet promjenu na bolje...

Urbano stanovništvo svih gradova voli tzv. pokret povratka prirodi, ali većina ih ne shvaćaju šta to sve uključuje, pa im odlasci u prirodu i dalje izgledaju onako, izletnički...

Znam da čovjek ne živi samo o kruhu, ali ponekad je najvažnije prilagoditi se i smireno čekati promjenu...

Eto, oko 150 000 hrvatskih građana je krenulo na skijanje, ostatak Hrvatske preživljava, a neki će ipak biti nesretni što ne mogu na skijanje, a Ličanin je sretan jer ima drva, kupusa, krumpira i mesa, da može dočekati proljeće...

Jednostavna formula preživljavanja...

To se zove biti zadovoljan onim što imaš, a ne kukati vječno zbog onoga što nemaš...

Toliko od mene za danas...

Vaša urednica Irida