Često me klijenti koji dođu na savjetovanje pitaju je li cijela kuća moja i budu skoro razočarani kad im kažem da je samo suterenski stan u kojem sjede moj...

Obično i ja njih začuđeno priupitam: Koliko čovjeku treba...?

Još trljam oči da se razbudim, ali prizori sna su još uvijek u mojoj glavi i nije ih rastjeralo ni umivanje, ni kava, ni trljanje očiju; naime, u snu sam kupila kućicu, malenu i skromnu, ali moju i dobro sam se osjećala u njoj. Neobičnost je što kućica ima samo dvije sobe, u svakoj od njih gori peć na drva. Obje peći jednako ložim, pa ipak jedna soba je zbilja topla, a drugu nikako zagrijati. Uporno dodajem još drva, ali više drva ne znači i više topline. Na prozorima se odnekud stvorilo friško posađeno cvijeće. Nježno zelene biljčice zrače radost na crnoj zemljanoj podlozi. Dašak vjetrića koji proizvodi otvaranje i zatvaranje vrata lagano njiše prozračne bijele zavjesice, koje obrubljuju plave prozorske okvire. Izvana je kućica mala prizemnica, više nalik na garažu nego na pravu kuću. Pomalo nalikuje na mjesta na kojima sam nekada boravila i u stvarnosti i na koja se često, na čudnovate načine vraćam u snovima. Vani, pod prozorom, na malom kamenom platou, pripremam mjesto za neko snimanje. Ispred mene je maleni travnjak koji malo dalje prerasta u voćnjak. Oko mene se vrte i prolaze neke osobe koje poznajem u stvarnosti. 

Ne znam je li okidač za ovaj moj san bila jučerašnja deložacija koja je bila popraćena hapšenjima aktivista Živog zida, ali znam poruku svog sna, koja nema veze sa navedenim događajem...

Pa ipak ne mogu a da se ne zapitam: Zašto nekima nikad nije dosta, a neki su zadovoljni i s malo...?