Ovih dana slušam o skupim ružama.

Iste priče ću vjerojatno slušati i za 8 mart.

Za Dušni dan se ljudi žale na skupe krizanteme.

Nitko ne procjenjuje vrijeme i trud vojske ljudi iza ruže koju držite u ruci; orači, kopači, uzgajivači, berači, pakeri, vozači, cvjećari koji vam prodaju tu ružu. Koliko vremena i truda, borbe s nametnicima i bolestima da ruža zablista u vašoj ruci. Koliko usta ta ruža mora nahraniti.

I meni se dogodilo da mi osoba iz javnog života sjedne za stol, oduzme mi puno vremena, a onda se cjenka sa mnom za moje vrijeme iako ima zavidna primanja (ali i probleme na kojima nitko pametan ne može biti zavidan).

O onima koji bi trošili moje vrijeme, a onda me uvjeravali da nemam pravo naplaćivati, jer su ovakva znanja "dar Božji", da ne pričam.

E pa, i ruže su dar Božji )i pšenica, i riža, i salata itd...itd...), ali ih je netko mora posaditi, njegovati, uzgojiti i učiniti vama dostupnim.

Naravno i duhovnjaci doprinose tome, jer nasjednu na uvjeravanja grebatora i uvjere sami sebe da svoje vrijeme i svoje usluge ne smiju naplaćivati.

I siromaštvo i bogatstvo su stanja duha.

Negativan stav prema novcu često maskira vlastitu inferiornost i stvara negativan životni program.

Razvijena duša cijeni druge, ali i sebe i svoje sposobnosti i nema problema u vrednovanju istih.

 Tvoje vrijeme je novac.

I moje vrijeme je novac.