Večer je ...

Danas je zapuhao vjetar, i čini mi se, uspio nas dovesti do obale čarobne zemlje Nigdjezemske..

Tamo mogu samo oni koji dječjim očima unatoč svemu, gledaju na svijet velikih..

Na svijet koji se nametnuo kao jedini valjani i pravovaljani.

Na svijet bez duše, kojem je dovoljan samo hladan razum da opstane, bez puno argumentiranja i pričica za malu djecu..

Tko će se  izaći na obalu?

I tko se istinski od srca oprašta od kormilara?

Jedan pozdrav radi reda i ne računam kao pozdrav..

Neka mi bude oprošteno, ali poštenije je nekad prešutjeti i svoje ljutnje i neopraštanja zadržati u sebi, nego ih prikazivati izvana kao da ne postoje..

Stvari od srca se ne poklanjaju radi reda, niti radi protokola, posebno ne preko volje..

Tko će se iskrcati?

Ili ćemo dalje ploviti, tražeći neki drugi otok, primjereniji odrasloj populaciji, gdje će se posada osjećati dobro u ulozi odraslih ljudi?

Kako god..

Ja svoja krila nosim sa sobom.. I čarobnu prašinu..

vaša

Wendy

Prijedlog za top članke:

Saturnado-Kokos rolada

Smotani-Srce

Sretni ljudi, miran život (tvoj čempres je porastao) Akrap