Danas neću biti „stihoklepec“.

U tragove kraj puta mogu se svrstati i misli.

Blizu moje kuće protjeće potok Kuniščak. Nije to ni K od nekadašnjeg potoka u kome smo se kao djeca kupali. U njemu su obitavali rakovi. Bio je čist i lijep. Ipak je potok koji nabuja u nenadanim izljevima bujica.Tada se otvore  nevjerojatni pritoci i izvori kojima u normalnim okolnostima nema ni traga. Imala sam prilike vidjeti kako to izgleda. Zastrašujuće, nakon proloma oblaka i obilne kiše kad je prestalo voda je šiktala na mjestima gdje nikada nisam mislila da bi mogla „izroniti“. Sljevala se sa brda u potok pri čemu je nosila sve pred sobom. Bez obzira na branu Čnomerec je „plivao“. No nije to čudo jer znano je da smo na vodenom podrućju.Zbog tog je vodoprivreda sagradila branu, kao uostalom na cijelom podrućju podsljemenske zone u svrhu zaštite grada od poplave oborinskim vodama. Brana je lijepo uređena, na ćemu im svaka čast. Iako sam u prirodi to je dodatno ugodno mjesto za šetnju.

Tako sam  otišla prošetati uz potok i pritom razmišljala. A misli se jave  u nevjerojatnim oblicima  pa i uz sjećanja.

Usput se pitam ... zašto mi odrasli ne možemo biti spontani i maštoviti kao djeca?  Zašto nas  život oblikuje u „čudake“ koji u biti imaju maštu, ali često protkanu stvarima u kojima vidimo neprihvatljivo po sebe pa reagiramo nepoželjno.  Možda zato što smo odrasli i moramo biti realni, ozbiljni. A realno je rastezljiv pojam. Pa ispadamo kao bujice koje „šiknu“ nakon proloma oblaka.

Sad otiđite po mogućnosti u šetnju. Ako ništa drugo prošećite iz sobe u sobu. Ukljućite maštu.Naiđete li pritom na paučinu, nebojte se, nema tarantule u blizini.

Lijep i ugodan dan