Oduvijek ljudi u gori osjetili miris svježeg kruha, no znali su da ih to vile mame.

Jednom, gladan neki pastirić ne uspije odoljeti. Stao na ulaz u špilju, pa gleda vilu. Vidi - lijepa je, ali spazi njena konjska kopita. No digne on pogled, pa je gleda samo u zlatne kose. A vila ga upita je li gladan, što on potvrdi. I vila mu dade toploga kruha. On se zasiti, a vila ga pozove da opet dođe.

Kasnije se on pohvali ostalim pastirićima: "Ma, znate li vi da su gore vile, i toplog su mi kruha dale! Gore, ispod samog orlovog gnijezda". Dopalo se to drugom dječaku, pa krene k vilama. Došao pred špilju, pa gleda lijepu vilu. No, ugleda joj kopita, pa se sakrije za hrpicu kamenja. Sve u strahu šapće: "Joj, kako je nagrđuju kopita od konja!" A vila čula šapat. Dohvatila iglu, razjareno doletjela pa malog ubola u oko. Vrisnuo mali, pa pobjegao ostalima. Onaj koji je prvi bio kod vila ga upita što mu se dogodilo, a kad je čuo, reče mu: "A što si im u noge gledao! Zašto ih nisi gledao gore. I ne rekao im kakve su im noge, nego ih pohvalio kako su lijepe gore! Dale bi ti kruha, i ne bi ostao bez oka!"

 I taj mali ostao bez vida, a onaj prvi uvijek od vila dobivao kruha. Bio je već mladića, kad ga pohvali vila: "Znaj, ti si nama drag, jer vidiš, a ne vidiš! A onaj drugi sada ne vidi, jer vidi što vidi!"

Izvod: narodna predaja