Tuga me prožela

Tuga me prožela,
biće moje opsjela
do srži,
kosti krute
strahom natopljene,
jer sâm hodim
Svijetom ovim
nepoznatim.
I ne znam tko sam...
Gdje sam?
I kamo to idem?
Noć je mrkla,
hladna i pusta,
tek koja zvijezda
sjaj svoj dade,
bez Mjeseca nit' svjetla duše
tapkam
kroz mrak
dok bol me guši
kojoj lijeka ne znam.
Nit' mira, nit' znaka
za kojim žudim strasno,
nade slomljene
i srca napukla,
davno već
sasušena, bez soka
životnoga
što ljubav se zove.
Jer,
ne upoznah je
nikad!
Samo slutnju neku
nejasnu
o kojoj se priče predu,
bajke više
nestvarne,
čak i one od Boga
navodno poslane
utjehu ne nude,
samo puste želje,
obećanja,
nadanja,
bez vjere u sebe,
Oca ili Majku,
sa sjenkom smrti
nadvitom nad posteljom
mojom, odrom slatkim
kojem još vrijeme nije
da me primi
u san vječni,
gdje mir možda nađem
i spokoj
željeni.

(10. siječnja 2009.)

www.boris-pecigos.com