Nije za javnost

Nedostaje mi boje kojom bih naslikao život
i riječi kojima bih opjevao postojanje,
notni papir je prazan jer ne znam prenijeti glazbu duše,
niti prste utisnuti u glinu da napravim lik Tvorca.

Možda bih i mogao obojati platno crvenom bojom
ili napisati par siromašnih stihova,
čak bih i melodiju otpjevušiti mogao, neku svima već poznatu,
kao i figuricu kičastog anđela oblikovati.

Da, to bih mogao… i promašio bih suštinu.
Dičio bih se djelima svojim žudeći za slavom i priznanjem
za nešto što čak niti moje nije, jer je s Izvora ukradeno
i prolaskom kroz moj um iskrivljeno.

U želji da budem velik sve bih veći nespokoj osjećao
jer, kako prenijeti prazninu? Kako dočarati tišinu?
Slika za slikom, stih za stihom… vrisak bića
koje želi nešto, a ne zna ni što ni kako.

Visine ili dubine? Dok zapravo ne poznaje ni jedno.
Jer se boji, pa stoji na mjestu.
I glumi. Pretvara se.
Mašta da je nešto što nije i nudi samo formu bez sadržaja.

A htjelo bi ono naći put do smisla
i znati svrhu postojanja i odgovore neke,
osjetiti taj Duh u sebi o kojem se priča
i biti to Jedno za što ni samo ne zna što je.

Ovako dan za danom klizi
isti, besciljan, besadržajan,
užasavajuć zapravo, i toliko strašan
da je jutrom teško i oči otvoriti.

Imam samo crnu boju, još mi je nje ostalo,
i ove riječi neskladne za stih i pjesmu.
Note odjekuju atonalno u ušima mojim
dok prstima gnječim bezobličnu masu gline.

U kakve to dubine još moram sići
i bez čega sve još ostati
da bi Sudac bio zadovoljan,
a duša-mazohist sita?

(14. listopada 2009.)

www.boris-pecigos.com