Družiti se treba sa onima koji drugačije misle. Jer treba. A treba i znati opstati u takvom društvu. To je način da pogledamo izvan slike koju smo stvorili, svijeta koji imamo. Svatko tko se ne želi družiti sa različitima, posjeduje sasvim pristojnu dozu straha od ugroženosti vlastite identifikacije sa vlastitim svijetom. Ugrožena vrsta. Tupi po svome i ništa drugo. A to vodi u priglupost. Ili tupavost. I suzbija nasade zdrave pameti gore od herbicida.

 

Družiti se treba sa onima koji drugačije misle i to podnositi. Što god to da je. Osim kod to je opasna poremećenost. Što se sazna. Kad-tad. Tu se ne treba družiti, tu treba suzbijati. Opet herbicidom. I to zbog očuvanja zdrave pameti.

 

Konformizma kao u priči a priča bajkovita. Prekrasni sadržaji divnih priča. I čista ovisnost. Droga Portorož. Puno potreba za zadovoljenjem vlastitih potreba a premalo znanja i zdrave pameti o tome čemu služe drugi. Pa se misli da drugi služe za naturavanje svoga a ne za spoznaju vlastite realnosti.

 

Komformizam i floskulizam. I potreba raznih. Gotovo svih osim onih za procjenu sebe. Sve sami vapaji. I pretvaranja. U koje se pretvorimo. Kad-tad. Pa tada jesmo ono u što se pretvorimo. Čista degeneracija sebe u masi. Sve je uvijek isto i ništa se ne mijenja. Činim ti gilji-gilji a ti kliči. Meni i u moje ime. Tebe, tko šiša. Čekaj red. Pritisak većine je ionako teško podnijeti. Posebno u javnosti. I to je to.

 

Jer je. I dolje na... tur... avanja. Sama riječ a i sama rečenica, govore same za sebe. A i teži tome da ti ga stavi. Sukladno rečenici i za svoju korist. Jer uvijek, kada nema vlastite zdrave pameti, tada važi ona narodna koja govori o tome tko ga je kome stavio. I sve uvijek govori samo za sebe.

 

Ali… jer uvijek ima ali, samo u slučaju da nismo ovisni. Ili vezani. Jer... uvijek ima i jer, a tada nas šišaju. Kao ovce. Čista alijertada.