Da, lijep proljetni dan, cvijeće u rukama sretnih ljudi, koji slave ulazak Spasitelja u Jeruzalem.

Da bi malo poslije, zapjenjeni od bijesa i omađijani mirisom gomile, vikali:"razapni ga"!!

On je ponizno jahao na magaretu. Iako su smatrali da sinu božjem treba nešto puno otmjenije.

A on se žrtvovao za sve nas, da bi mi imali manje posla, i skinuli vlastitu odgovornost sa sebe.

Ovdje nije uopće upitno, da li je priča istinita ili nije.

Cijela Biblija je u parabolama, koje nas trebaju natjerati da razmišljamo, ali ne i da sve navedeno slijepo slijedimo.

Ovdje je tako očito, onaj tko slijedi porive gomile, gubi se u njoj.

Onaj tko se voli žrtvovati, sjedit će n magaretu, i šutke dati da ga gomila slavi, pa razapinje. Jer tako stiče posthumne epitete hvale..

Da se kaže, slijedio je boga razapetog, bit će sa njim negdje u raju bez kraja.

U raju bez raja.

Ili ćemo biti skromni tovari, koji će biti sretni da na leđima nose Onoga koji će svijet spasiti..

Nije ovo nikakva gorko/slatka spoznaja.

Ovo je čisto gledanje sa strane, bez imalo pokušaja osude onih, koji su još negdje tamo: ili na mgaretu, ili u gomili, puni ushita, sa palminom grančicom u jednoj ruci, a skrivenim kamenom u drugoj.

Svijet spašavamo baš tim uvidom izvan svega ponuđenog.

Svijet ne trži žrtvu Jednoga za sve, nego svih za Jednoga.

Žrtvovati vlastiti komoditet i prebaciti odgovornost sa Boga na nas.

Jer, nismo više djeca.

Stasali smo u polubogove, koji već itekako znaju, kakav je okus moći nad drugima, i znanja u svojoj knjižnici duše..

Doduše, repovi starih neproživljenih parabola, još se pomalo vuku.

Još se slavi pojedince, pa ih se kamenuje.

Još se biva očarano prvim bljeskom svetosti, pa se zamjera što se druži sa grješnicima.

Ali sve je više onih, koji se na to sve ne obaziru, jer su bili u sva tri skupa- u gomili koja viče, u Onome koji prepoznaje dah povika iza sebe, i u skromnoj životinji, koja na leđima nosi boga, i šutke prolazi pored svih..