A to ti se, ako se sjećaš, zasigurno često događalo u raspravama, u važnim službenim poslovima i odlukama s teškim posljedicama. Samospoznaja ponajprije čisti izvor iz kojega sama izvire: duh. Potom svladava nagone, upravlja djelovanjem, popravlja pogrješke, životu daje plemenitost i red te konačno posreduje znanje o božanskim i ljudskim stvarima. Samospoznaja razmrsuje zamršeno, sjedinjuje razjedinjeno, sabire raspršeno, istražuje skriveno, pronalazi istinito, propituje vjerojatno i prozire izmišljeno i našminkano. Samospoznaja unaprijed uređuje što se treba dogoditi i razmišlja o tome što se dogodilo, tako da se u duhu ne može ugnijezditi ništa nevaljano ili što bi valjalo poboljšati. U sreći ona unaprijed osjeća nesreću, u nesreći kao da ne osjeća ništa. Tako ona u sebi nosi veliku srčanost i razumnost" (De consideratione 1, 5.7.).

 

Pronaći vrijeme za sabranost! To očito nije jednostavna stvar. Pogotovo ne ujutro. Tada je vrijeme većinom prekratko, ljudi i termini sile nas na posao. Pa ipak bismo u jutarnjim satima morali pronaći nešto vremena za sabranost. Što se toga tiče, predobro znamo, da ukoliko se to ne dogodi ujutro, ne će se dogoditi ni kasnije tijekom dana. Pogotovo ne navečer. Kasni sati dana su ranjivi, ometani nepredviđenim telefonskim razgovorima, neobavljenim poslovima svake vrste koje još valja napraviti. A da i ne govorimo o tome da smo navečer jednostavno vrlo često umorni, previše iscrpljeni da bismo započeli nešto iole zahtjevno. Stoga se čini da je jutro jedino vrijeme koje je relativno zaštićeno i u kojem je moguća redovita sabranost.

 

Samo pitanje vremena?

 

Jutarnji su sati svakako sigurniji za samospoznaju od ostatka dana. Ali i tada nam je teško određivati redovito vrijeme za to. Možemo samospoznaju držati korisnom, čak nužnom, međutim, ona uvijek iznova dospijeva na rub ili čak na posljednje mjesto. U svakom trenutku i u svakom zanimanju ima stvari koje nas sile i koje su prijeko potrebne, koje ne trpe odgodu. Pismo se mora danas poslati, dijete se mora odvesti liječniku, možemo se i kasnije sabrati, tako obično mislimo.

Često se zateknemo iscrpljenima i umornima nakon što učinimo ono neposredno nužno i obvezno. Tada je razumljivo ako tražimo nešto lagano za razonodu i zabavu. Novine, koje su upravo tu, reklame na televiziji neposredno nam se nude u takvim situacijama. Kao što je već rečeno: razumljivo je traženje lagane zabave, kad nismo više ni zašto sposobni. Ipak, šteta je ukoliko to postaje pravilo i ukoliko proigramo šansu u kojoj smo mogli doći bliže k sebi samima.

Mislim na ovo: samospoznaja sigurno nije tek puko pitanje vremena, koje moramo za to uzeti. Vrlo često imali bismo ga na raspolaganju. Možda ne u velikoj i željenoj mjeri i ne kao baš pogodno vrijeme, ne kao sate osobne dobre sabranosti, ali ipak kao slobodno i raspoloživo vrijeme koje bismo mogli iskoristiti. Umjesto da iskoristimo takve prilike, da se upustimo i pokušamo izdržati kod nas samih, i onda kad smo umorni i napeti, mi bježimo u brzu i najbližu zabavu. Baš u trenutcima, u kojima smo sami sebe (a i Boga) mogli susresti, prelijećemo preko stranica interneta.

 

Osjećamo se loše u nama samima

 

Pitanje vremena, dakako, ostaje! Ali u tom pitanju određenu ulogu neizbježno igra i neki strah koji nas uvijek iznova sprječava da se zaista zaustavimo i saberemo. Jer u zbilji i nije tako da, kad svraćamo k sebi uvijek stupamo na prisno i uredno tlo. Ne osjećamo se odmah i od početka kod kuće u nama samima. Prostor koji u našoj nutrini nalazimo, više naliči loše pospremljenom stanu u kojem se sami dobro ne snalazimo, u kojem je puno toga razbacano, gdje su nesređeni određeni dijelovi namještaja. Rekviziti koji su odavna tu, ali koji zapravo ne pristaju uz namještaj i koje smo, očito, već više puta premještali ovamo ili onamo, a da im nismo pronašli pravo mjesto: strana tijela, ometajući elementi, nametljivci.

Sve ove strane i mrske realnosti, koje se nalaze u našoj nutrini, u vlastitom srcu, treba uočiti i nagovoriti. Sve što nam je naporno, što radije ne bismo ni pogledali, moramo prihvatiti i dopustiti. Slabosti u nama koje skrivamo i koje nas često veoma ljute; osjećaji manje vrijednosti, karakterne mane koje lako i prečesto postaju kobne; također muka s vlastitim tijelom, skrivene krize vlastite vjere, očito zakazivanje, osjećaji krivnje i stida, težnja za osvetom. Sve je to naše. I onda kad smo u napasti da uvijek iznova skrivamo ove sjenovite likove tijela i duše postavljamo veliki, kad ih potiskujemo, oni ipak ne prestaju postojati i dalje se pokazivati. Kada zapuštamo ove nesnosne stvari, nalik smo onim učiteljima koji neodgojenu djecu udaljuju iz učionice i šalju ih na hodnik. Ona i ondje ne prestaju činiti nered i ometati čitavu stvar.

Jedino sredstvo da zadobijemo mir jest započeti razgovor s njima, dopustiti im da kažu od čega trpe; oni moraju moći izreći svoju bol, a i svoju poruku. Moramo im dopustiti da se izgovore.

 

Dobro je razgovarati sa sobom

 

Započeti razgovor sa samim sobom! I s ovim rubnim tjelesnim i duševnim realnostima koje su nam strane, o kojima imamo dojam da nam zapravo uopće pravo ne pripadaju i da su nam neprijateljske. Valja nam, tako savjetuje Bernhard iz Clairvauxa, stupiti u razgovor s protivnim glasovima u našoj nutrini. Tako nekako on pokušava dobro nagovoriti ogorčenu volju:

„Slobodno potpuno izrazi svoje negodovanje! Nisam ja onaj koji bih te mogao povrijediti. Tebi pripada tijelo, tebi pripada sve moje. Nemaš razloga za bojazan, nemaš razloga za strah. I nije čudo ako se volja još više suprotstavi tvojemu prijedlogu, prema onoj „Veliko ti znanje mozgom zavrnulo" (Dj 26, 24)". Neka čovjek to za neko vrijeme ravnodušno podnese i prečuje što se zbiva, dok se jednom tijekom toga razgovora ne pojavi zgodna prigoda da tiho šapnemo svojoj volji: 'Ja sam danas našao prekrasan vrt i ljupko mjesto. Bilo bi dobro da se tamo odmorimo. Jer i tebi škodi ležati na ovom bolesničkom krevetu, zadržavati se na ovom ležaju boli i teška srca žalostiti se u svojoj sobici'" (Ad clericos de conversione 12).

Što, dakle, valja činiti? Uočiti, dopustiti i urediti! - To je sigurno ono prvo s čime počinje povratak nama samima. Sve što nas progoni i čega se bojimo najprije valja jednom uzeti na znanje, takoreći registrirati; i to bez prebrzog procjenjivanja ili prosuđivanja. Zbilju ne ćemo prepravljati da bude onakva kakvu bismo željeli, nego je treba jednostavno uzeti onakvu kakva jest. Izlaganje onoga što se u vlastitoj nutrini odvija ne treba zapriječiti ili zaustavljati brzom kritikom. Kad težimo za redom, ne ćemo ga postići prije nego što bez predrasuda načinimo inventar o tome što sve valja urediti. Stvari, pa i stvari srca, smiju biti ono što jesu.

Drukčije rečeno: Moramo postići jedan simpatičan odnos prema sebi samima, kako bi se kod nas kratkoročno ili dugoročno nešto moglo promijeniti. Samo tako će se prostor naše nutrine u koji ulazimo moći polagano od ropotarnice preobraziti u sređenu gostinjsku sobu, u ugodan dom koji ćemo sve više voljeti.

 

To smo što jesmo: ni manje ni više

 

Što dakle spada na samospoznaju kojoj sabranost želi služiti? Dajmo još jednom riječ Bernardu iz Clairvauxa. On upozorava na dvostruko neznanje kojemu mogu podleći svi oni koji se odriču samospoznaje; na dvostruku opasnost: od oholosti koja nastaje iz precjenjivanja i od malodušnosti zbog podcjenjivanja samog sebe:

„Moramo se dakle jako čuvati ovoga neznanja zbog kojega možda o sebi mislimo kao o manjima nego što jesmo. Ali ne manje, nego čak i više moramo se paziti onoga neznanja zbog kojega si pripisujemo previše. To se zbiva kada pogrješno vjerujemo, da bilo koje dobro koje vidimo u sebi, dolazi od nas" (De diligendo Deo 4).

Ovi posljednji ne uspijevaju uvidjeti gdje su im prirodne granice. Oni precjenjuju kako svoju snagu, tako i dane im mogućnosti djelovanja, drže se talentiranijima i nadarenijima nego što u zbilji jesu. - Nerijetko takvo precjenjivanje vlastitih sila ide paralelno s egocentričnim stavom. Tko je sklon više htjeti nego što može, prije svega činiti se većim nego li što uistinu jest, taj lako sebe drži važnim, misli da mora posvuda biti u središtu, u krajnjem slučaju drži se nezamjenjivim.

Ali spoznaja mojih granica ne treba me voditi u neki defenzivni temeljni stav, nego me otvoriti za ono što me susreće; treba mi pomoći prihvatiti izazove dana. Tko tako počinje dan, nalik je, prema Grguru Velikom (oko 540. - 604. godine), prijemljivoj dolini koja se želi gostoljubivo napuniti nadolazećim danom i njegovom zbiljom, dok je ohol ili malodušan kao brijeg s kojeg otječe voda istine.

I malodušan treba po samospoznaji nadići svoje izobličeno viđenje sebe samoga. Kad god si uzme vremena za promišljanje o sebi i svojim iskustvima, ugledat će dobre strane svoga života i stečenih iskustava. Talenti koji su mu darovani postaju mu vidljivi. Nastojeći upoznati i podnositi samoga sebe, s vremenom će zadobiti hrabrost primijeniti talente. Sve više će također uočavati što je sve u njegovoj vlastitoj povijesti prekrivalo pogled na pozitivne stvari. Tako nasilan odgoj može ostaviti posljedice za čitav život. Također visoki ideali, perfekcionističke ideje mogu nas zapriječiti u uočavanju dobra, i ako ono nije savršeno. I ovdje vrijedi stara izrijeka: Bolje je često neprijatelj dobra. 

Prijevod: s. Dragica Ivkić