ALEKSANDAR I MUDRAC


Car Aleksandar kretao je na celu svoje vojske put Indije. Na putu, na obali rijeke, susreo je mudraca Diogenesa. Lezao je na pijesku, gol, uzivajuci u suncu. Aleksandra se duboko dojmilo zadovoljstvo i spokoj toga covjeka. Sjasio je, prisao mu, i s postovanjem ga oslovio: "Uzviseni..." Bilo je to prvi puta da je Aleksandar nekomu rekao tu rijecďci, "uzviseni." "Bio bih sretan kad bih mogao nesto uciniti za tebe," rece Aleksandar. Mudrac mu rece:: "Dakako da mozes ic! Stani malo u stranu, jer tvoj mi lik zaklanja sunce. Drugo mi nista ne treba." Aleksandar smjesta stade u stranu, malo osupnut. Da sakrije svoju zbunjenost, on izjavi: "Budem li imao josďs jednu prigodu da se rodim, zamolit cu Boga da me ne ucini Aleksandrom, nego Diogenesom." Diogenes se nasmija. "Tko te sprecava da to postanes ovoga casa? Kamo si se zaputio? Vec mjesecima gledam vojsku u pokretu... Kuda ides? I koji ti je cilj?" Aleksandar rece:: "Idem u Indiju. Htio bih osvojiti cio svijet." "I sto ces poslije toga?" "Tada cu se odmarati." Diogenes se i opet nasmija. "Ti si zbilja lud! Gle, ja se odmaram sada. Ja nisam osvojio cijeli svijet, jer ne vidim razlog, zbog kojega bi to ucinio. Ako ti je krajnji cilj svega ovoga kretanja odmor i opustanje, zasto se odmah ne prepustis odmoru i opustanju? Tko ti je rekao da prije toga moras osvajati svijet? I daj da ti kazem, ako se sada ne odmoris, nikada vise se neces. Nikada neces biti kadar osvojiti svijet... Umrijet ces na sredini toga puta. Svatko umire na sredini puta." Aleksandar rece da ce o tomu razmisliti. Zahvali se Diogenesu, i jos nadoveze da on sada nije u stanju stati i odreci se svojega nauma osvajanja svijeta. Aleksandar je umro na sredini puta izmedju Indije i Grcke. Stoljecima se nadopricavalo da je i Diogenes umro istoga dana kad i Aleksandar. Prica dalje govori o tomu da su se njih dvojica susreli prelazeci rijeku put onostranstva. Aleksandar je cuo necije korake iza sebe, okrenuo se, i ugledao Diogenesa. Ponovo se zbunio i postidio, jer se navjestanje mudraca obistinilo: slavni car je umro na sredini puta. I opet, da bi sakrio svoju zbunjenost, Aleksandar rece: "Evo nas opet, car i prosjak." A Diogenes rece: "To je istina. Samo sto ti ne shvacas tko je car, a tko prosjak. Zbog toga, sto sam zivio svoj zivot u svoj njegovoj punini, ja sam bio zadovoljan, i sada smijem pogledati Bogu u oci. A ti to neces smjeti uciniti, jer evo, ni mene ne smijes u oci pogledati."



(Grcka anegdota u navodu kod O.Rajneesha, prijevod V.K.) preuzeto iz knjige VRLINE MIRA koju je, kao zbornik prica, sacinila Vesna Krmpotic

-----------

lp, boro

http://budan.blog.hr/