Jedina istinska moć jest ona koja može posegnuti, a ne poseže. Čovjeku autonomija počinje tek kada predmet njegove žudnje više ne upravlja njegovim automatskim pokretima. Onaj koji žudi za nečim što ne može uzeti ostaje prosjak pred zatvorenim vratima, hraneći u sebi parazitsku frustraciju. No čovjek koji može uzeti, koji osjeća vatru želje u svoj silini mogućnosti da je zadovolji, a ipak odluči ne posegnuti za tim, postaje gospodar vatre.
Istinska se moć nikada nije mjerila količinom onoga čime raspolažemo. Njezino jedino mjerilo oduvijek je bio stupanj vlasti nad silama koje u nama djeluju. Duh je moć. To se pokazuje upravo ondje gdje čovjeku za vlastitu postojanost nije potreban nikakav vanjski oslonac. Da je Moć isto što i Duh, vidimo ondje gdje čovjek više nema infantilnu potrebu da ga se boje, da mu se pokoravaju ili da mu iznova potvrđuju nadmoć kako bi održavao iluziju vlastite snage. Čovjek mora biti sposoban uspostaviti red u vlastitoj unutrašnjosti prije nego poželi uređivati svijet. Tijelo vuče prema ugodama, strasti prema raznoraznim zadovoljenjima, strahovi diktiraju uzmake, taština juri za priznanjima, a čitava mirijada želja i željica prema senzacijama, doživljajima i predmetima... Naravno, tu je i kolektivni egregor koji te sili prema pripadanju pritom ti kao alternativu perfidno servirajući izopćenost i usamljenost, opet - strah u samom korijenu. Svaki od tih poriva posjeduje vlastitu težinu. Sloboda se mjeri time koliko smo sposobni spriječiti da jedan od njih dobije posljednju riječ. Tko ne može zapovijedati vlastitoj pohlepi, nema mnogo prava govoriti o vlasti. Tko se raspada pred uskraćenom nasladom, statusom ili novcem, može sjediti na prijestolju, a opet ostati sluga. Tko može stajati sam, bez oslonca, bez jamstva i bez utješne publike, približava se onome što su stare tradicije nazivale kraljevskom kvalitetom.
Tu treba tražiti smisao virilnosti o kojoj cijelo vrijeme piskaram premda me malo tko doživljava... Elem... Moderno ju je doba svelo na biologiju, seksualnu potenciju ili karikaturu grubosti i time joj oduzelo upravo ono najvrjednije: sposobnost unutarnjeg gospodstva. Virilan čovjek može podnijeti vlastitu želju bez obveze da joj udovolji, strah bez dopuštenja da mu on odredi čin, odgovornost bez bijega prema isprici. Sama mogućnost ne stvara obvezu čina. Želja može gorjeti do kraja, strah može udarati svom silinom, a posljednja odluka ipak ostati izvan njihova dosega. Tada, i samo tada - čovjek polako prestaje biti produžetak vlastitih poriva... Smiješna marioneta na raznoraznim koncima.
Unutarnji poredak koji nije izdržao vlastitu vatru i iz nje iskoračio pročišćen - nema pravo nazivati se poretkom. Njegova prva i najteža pobjeda mora biti izborena nad onim silama koje bi animalnog čovjeka iznutra rastrgale i svaku višu namjeru podredile sebi. Čovjek koji nije kadar vladati sobom često pokušava tu prazninu prikriti vlašću nad drugima. Otuda ona grozničava potreba za zapovijedanjem koja ne izvire iz snage, već iz unutarnje neposloženosti. Hmmm... To me podsjetilo... Platonova država izrasla je iz takve slike čovjeka. Odatle golema pogreška čitanja koja u njoj vidi tek političku fantastiku, hladni nacrt totalnog društva ili muzejski primjer antičke utopije. Platon najprije pita kakva je duša, a tek potom kakva bi trebala biti država. Duša nije najviši princip čovjeka. Psihički život, sa svojim nagonima, osjećajima, željama, strahovima i misaonim kretanjima, još je područje mnogostrukosti koje treba urediti. Duh posjeduje načelo koje tim silama može dati pravac i jedinstvo. Kod Platona je psychē širi pojam od današnjeg uobičajenog značenja riječi duša, pa njegovu trodijelnost valja čitati kao prikaz različitih sila koje djeluju unutar čovjeka.
Politički poredak uvećana je slika unutarnjeg poretka. Ono što u čovjeku žudi, ono što se bori i ono što razabire istinito dobiva svoj društveni analogon. Na prvoj razini nalaze se oni čija je funkcija vezana uz materijalno održavanje zajednice: radnici, obrtnici, proizvođači, ljudi rada i razmjene. Njihovo područje pripada potrebama života, proizvodnji, posjedovanju, hranjenju tijela i održavanju materijalnog svijeta. U tom području traži se umjerenost: potrebe moraju ostati obuzdane i uređene kako ne bi preuzele vlast nad cijelim čovjekom.
Iznad njih stoje čuvari, ratnici, nositelji volje i srčanosti, onoga što Grci nazivaju thymosom. Njihova vrlina jest hrabrost u višem smislu: postojanost duha pred onim što bi slabijega rasulo ili natjeralo na uzmak. Ratnik vrijedi onoliko koliko njegova snaga ostaje podređena načelu kojemu služi. Kad se odvoji od načela kojemu služi, ista se snaga spušta na razinu gole sposobnosti prisile.
Na vrhu se nalaze vođe, nositelji razuma i mudrosti. Mudrost tu nema značenje učenosti, gomile pročitanih knjiga ili vještine raspravljanja. Ona označuje sposobnost sagledavanja cjeline, razabiranja odnosa među njezinim dijelovima i donošenja odluke koja nije zatočenik privatne koristi, trenutnog straha ili kolektivne strasti.
Vladati znači vidjeti dalje od vlastitog interesa.
Podjela kao takva nema duboki smisao ako je zamišljamo kao popis zanimanja. Platon govori o vrstama unutarnje premoći. U jednom čovjeku gospodari želja, u drugome čast i ratnički impuls, u trećemu razum. Pravednost nastaje kada svaka sila zauzme mjesto koje joj pripada po njezinoj prirodi i kada sposobnost nižega ne prisvoji dostojanstvo višega. Materijalna funkcija hrani i održava zajednicu, ratnička joj daje obranu i postojanost, a upravljačka mora imati pregled nad cjelinom i znati kojem cilju prethodne dvije služe. Kad se ta hijerarhija poremeti, sredstva počinju određivati svrhu, a ono što je trebalo služiti preuzima zapovjedništvo. Platonov zahtjev da čuvari ne gomilaju privatno bogatstvo upravo iz toga dobiva smisao koji mu se danas gotovo redovito oduzima. Površna usporedba s komunizmom tu se raspada čim se pogleda unutarnja logika njegova poretka. Zajedništvo dobara čuvara služi sasvim drugoj svrsi od ekonomskog izjednačavanja društva. Čuvar se odriče privatnog materijalnog interesa upravo zato što mu je povjerena sila koja ne pripada njemu osobno. Njegova funkcija traži slobodu od svega čime bi se odluka mogla kupiti, omekšati ili skrenuti. Što mu je veća moć nad sigurnošću i životima drugih, to manje smije imati potreba koje netko drugi može pretvoriti u uzde... Ta znamo... Čim osobna korist uđe u odluku bilo koga, a tu je ova funkcija čuvara posebno opasna, odmah ta hijerarhija u njemu biva poremećena; viša funkcija više ne gospodari nižim interesom; niži interes počinje određivati ono što mu je trebalo biti podređeno. Računica je tada prodrla ondje gdje je smjela stajati samo čast. Čast ne pregovara, ne odmjerava dobit i ne traži povoljniji ishod. Onoga časa kada to počne činiti, čovjek više ne djeluje iz časti, nego iz interesa. Asketsko odricanje čuvara zato pripada disciplini moći. Ono čuva ratničku funkciju od mogućnosti da se pretvori u privatni zanat za stjecanje koristi. Čast koja ovisi o nagradi već je ugovor s vragom. Ratnik mora biti sposoban izgubiti zlato bez gubitka sebe, podnijeti oskudicu bez prodaje dužnosti i stajati pred mogućnošću koristi bez unutarnjeg pregovaranja o tome koliko vrijedi njegova riječ. U tome je smisao njegova siromaštva: što manje materijalnih niti može vezati njegovu volju, to manje prostora ostaje za ucjenu.
Platon pritom ne zatvara čovjeka u nasljednu kastu. Onaj njegov mit o zlatu, srebru i željezu upravo ruši takvo pojednostavljenje. Metal nije pedigre-rodovnica. Metal označava kakvoću duše. Zlato se može roditi ondje gdje ga nitko nije očekivao, a željezo se može pojaviti među onima koji su naslijedili najviše položaje. Rodoslovlje tada nema posljednju riječ. Sin čuvara koji u sebi nema čuvarsku kvalitetu ne postaje dostojan samo zato što je rođen uz mač svog oca; čovjek iz nižeg sloja u kojemu se pojavila viša priroda ne smije ostati prikovan uz položaj koji roj prirodi ne odgovara.
Tu se otkriva i izvorni smisao aristokratskog načela. Aristoi nisu oni koji su se najbolje smjestili u društvenom poretku, niti oni koji najuspješnije čuvaju naslijeđenu povlasticu. Ime pripada najboljima, a naziv „najbolji“ ima smisla samo dok ga prati stvarna kakvoća. Hijerarhija u kojoj podrijetlo stekne veću težinu od vrijednosti izdala je vlastito načelo. Onaj tko pripada višoj funkciji mora je potvrđivati vlastitim bićem; u suprotnom njegovo mjesto postaje prazna uniforma koju nosi netko tko joj više nije dorastao... Takav poredak stoga nema mnogo zajedničkoga s krutom društvenom piramidom u kojoj je nekolicini jednom zauvijek zajamčeno mjesto nad ostalima. Hijerarhija živi samo dok postoji podudarnost između položaja i kvalitete. Kada se to dvoje razdvoji, ostaje vanjska forma lišena razloga zbog kojega bi je itko smatrao pravednom. Nedostojan čovjek na vrhu vrijeđa one ispod sebe i kompromitira sam pojam reda. Ondje gdje povlastica nadjača očitu vrijednost, poredak se počinje osjećati kao nepravda.
Naše doba taj problem rješava na način karakterističan za sebe: kvalitetu zamjenjuje kvantitetom. Više glasova, više novca, više pratitelja, više vidljivosti, veći doseg, snažniji aparat, šira mogućnost mobiliziranja mase, sve to počinje služiti kao zamjena za pitanje vrijednosti. Broj se postavlja kao sudac onoga što broj po svojoj prirodi uopće ne može izmjeriti. Čovjek koji je privukao milijun pogleda dobiva društvenu težinu koju čovjek sposoban za jedan ozbiljan sud možda nikada neće imati. A... Zanimljivo je pritom koliko je riječ hijerarhija postala gotovo nepristojna upravo u vremenu koje svakoga dana proizvodi nove odnose nadređenosti. Stara imena su prognana, a njihovo mjesto zauzeli su novac, doseg, status, algoritam i politička vidljivost. Čovjeku se govori da je oslobođen starog reda, dok mu položaj svejedno određuju tržište, ukus (ili osuda) mase i strah od isključenja. Organska država polazi od sasvim drukčijeg poimanja reda. Cjelina nije zbroj dijelova koji su se slučajno našli jedni pokraj drugih. Svaki dio posjeduje funkciju, a funkcija dobiva smisao iz odnosa prema cjelini. Tijelo u kojemu bi svaki organ zahtijevao pravo da sam određuje svoju svrhu ne bi činio slobodnije tijelo; bilo bi to tijelo u raspadnom stanju... Srce ne biva poniženo zato što nije oko, pluća nisu zakinuta zato što ne obavljaju funkciju ruke. Njihova vrijednost počiva upravo u potpunosti s kojom izvršavaju ono što im pripada. Tu je poanta... Platon to prenosi na ustrojstvo države... Materijalna funkcija daje zajednici sredstva opstanka. Ratnička čuva njezin oblik, granice i sigurnost. Vladarska mora imati sposobnost vidjeti cjelinu kojoj prethodne dvije služe. Poremeti li se taj red, nastaje ista patologija kao u čovjeku kojemu apetit zapovijeda razumu ili strah volji. Niža funkcija tada više ne izvršava vlastiti zadatak; ona pokušava zaposjesti mjesto s kojega se određuje smisao cjeline. Pravednost se stoga ne sastoji u brisanju razlika među funkcijama. Ona zahtijeva njihovu skladnost i točno mjesto svake od njih. Viši položaj pritom nosi stroži zahtjev, ne ugodniju povlasticu. Čuvar se mora odreći onoga što je proizvođaču dopušteno. Vladar se mora odreći i onoga što je dopušteno čuvaru. Što se čovjek više penje hijerarhijom, to se prostor njegove samovolje sužava, a odgovornost raste. Na samom vrhu ostaje posljednje odricanje, ujedno i najteže: odreći se užitka u samoj vlasti.
Vlast se zato s NAJVEĆIM OPREZOM povjerava upravo čovjeku koji je najviše želi. U libido dominandi skriva se jedna od najpodmuklijih psihičkih ovisnosti: potreba da vlastita superiornost bude neprestano potvrđena tuđom inferiornošću. Čovjek koji ne može podnijeti postojanje ravnopravnog još uvijek nije slobodan od ravnopravnog. Čovjek koji ne može podnijeti tuđi uspjeh već je napola pojeden od zavisti koja njime harači. Čovjek koji mora biti prvi po svaku cijenu nosi vlastitu ovisnost kao kamenje na leđima. Njegov rival tada upravlja njime jednako pouzdano kao gospodar slugom: određuje mu bijes, ritam, odluke, trenutak napada i količinu mira koju si smije dopustiti.
Vladar dostojan svoje funkcije mora biti izvan dosega takve gladi. Moć za njega ima težinu dužnosti, a ne okus plijena.
Tu počiva cjelokupna razlika između autoriteta i dominacije. Dominacija mora neprestano proizvoditi znakove vlastite nadmoći. Autoritet ih ne treba. Dominacija se hrani reakcijom drugoga. Autoritet može podnijeti odsutnost aplauza, neposluh i samoću, a da zbog toga ne izgubi svoju unutarnju snagu i formu. U prvom slučaju čovjeku trebaju podložnici kako bi se osjećao velikim. U drugome njegova veličina postoji prije njih i ni u kojem slučaju ne ovisi o njima.
Zato kruna nikada nije proizvodila kralja. Mač nije proizvodio ratnika. Visoki položaj nije proizvodio sposobnog čovjeka. Vanjske oznake samo pojačavaju ono što je već prisutno.
Čovjek koji ima punu mogućnost uzeti ono za čim sve u njemu poseže i gori, a ipak odluči ne posegnuti za tim, pod uvjetom da to odricanje izvire iz pune snage, učinio je nešto što gomila gotovo nikada ne razumije. Prekinuo je mehanički lanac između želje i čina; želja je došla do posljednjeg praga i ondje naišla na gospodara. Nemoć se vrlo lako prerušava u krepost dok su vrata zatvorena. Odricanje ništa ne vrijedi dok predmet nije nadohvat ruke. Samokontrola apsolutno ništa ne znači dok goruća želja još nije sasvim zapalila krv... Čovjek se pokazuje tek kada ima mogućnost, snagu i priliku, kada mu nitko izvana ne priječi čin, a ipak postoji nešto u njemu što zadržava moć da pečatira posljednju odluku. U njemu je već uspostavljen prvi i najteži imperij: onaj u kojem Duh ima posljednju riječ. Kraljevska kvaliteta svaku želju vraća na njezino mjesto i dokida potrebu za osjećajem nadmoći, onu infantilnu glad primitivne zvijeri koja se oduvijek morala potvrđivati nad drugima. Tu se budi Moć. Tu Duh preuzima zapovjedništvo. ...
...
Martina, Knjiški Moljac

Ivica Ciri