Ljudi koji istinski nastoje živjeti duhovnim životom često čine pogrešku da su prestrogi prema sebi.

Kad im se čini da ne napreduju onako brzo kako bi željeli, ili kad uhvate sebe gdje ponavljaju neku prastaru pogrešku koju su vjerovali da su posve prevladali, ili zato što nakon mnogo godina učenja slučajno dobiju prehladu ili im se dogodi kakva mala nezgoda, osjete se obeshrabrenima i nemilosrdno si predbacuju.

To je ludost. Činite li sve što je u vašoj moći da biste primijenili onu istinu koja vam je u ovom trenutku poznata, to znači da činite sve što uopće možete očekivati od sebe. Kad se pojavi kakva negativna situacija, tiho spoznajte istinu o njoj, to jest, primijenite tretman, a onda isti tretman primijenite na svoj osjećaj razočaranja i obeshrabrenosti, te vjerujte da će ta molitva biti dovoljna. Nemojte očajavati i donositi čvrste odluke kako ćete sve to promijeniti. Time ćete samo nepotrebno upinjati snagu volje i znatno uvećati problem. Vjerujte svojoj molitvi.

Ne budite nestrpljivi sa sobom - što ipak ne znači da se prepuštate lijenosti ili samodopadnosti. Odnosite se prema sebi kao mudar roditelj prema svojeglavom djetetu - blago, strpljivo, ali sa smirenom čvrstinom, ne očekujući previše prebrzo, ali očekujući neizbježan rast i poboljšanje.

Dakako, znamo da ima ljudi koji odbijaju vidjeti vlastite greške i neuspjehe i pokušavaju iznaći izgovor za sve ali oni zasigurno nisu na duhovnom putu.

Zdušni proučavatelji istine kreću se u drugom smjeru. Valja imati na umu da kršćansko milosrđe dugujemo sebi isto koliko i drugima.