6.Tjedne prakse

U tibetanskom se okruženju navade i obredi događaju redovito svakih sedam dana nakon smrti, ili ako to porodica može priuštiti, svaki od četr­deset devet dana.

Ponuđena su svjetla, i molitve neprestano moljene, naročito do trenutka kada je tijelo izneseno iz kuće. Ponude su prinošene učiteljima i svetištima, i milodari ponuđeni siromašnima u ime pokojnika.

Te „tjedne" prakse u ime pokojnih smatraju se prijeko potrebnim, budući da mentalno tijelo u bardou nastajanja prolazi svaki tjedan, istoga dana, doži­vljaj umiranja.

Ako umrli imaju dovoljno zasluga kao posljedicu pozitivnih djela u prošlosti, tada im dobrobit tih praksi može dati poriv za prijenos u čisto područje.

Strogo uzevši, ako je osoba umrla u srijedu dopodne, dan sa kojim će se početi u prvoj tjednoj praksi bit će utorak. Ako je osoba umrla popodne, pasti će na sljedeću srijedu.

Tibetanci smatraju četvrti tjedan nakon smrti naročito značajnim, jer neki kažu da najobičniji ljudi ne ostaju u bardou dulje od četiri tjedna.

Sedmi se tjedan također smatra kritičnom spojnom točkom, jer se četrdeset devet dana smatra obično najduljim ostajanjem u bardou. Zato će prigodom tog događaja, učitelji i praktičari biti pozvani u kuću, i primjena obreda, ponude, : pokloni za siromahe provode se u najvećoj mjeri.

Druga ceremonija ponude i gozbe održava se godinu nakon smrti, da se označi ponovno rođenje pokojnika.

Većina će tibetanskih porodica imati godišnje obrede na obljetnice njihovih učitelja, roditelja, muževa, žena, braće i sestara, i tih će dana oni također darivati siromašne.

nastavlja se...