Bardo nastajanja, kako što je već bio opisan, može se činiti vrlo nemirno i uznemirujuće vrijeme.

Pa ipak postoji velika nada u njemu. Odlika mentalnog tijela tijekom bardoa nastajanja koja ga čini toliko ozljedivim, njegova jasnoća, pokretljivost, osjetljivost i vidovitost - također ga čini osobito prijemljivim za pomoć od živućih.

Činjenica da nema fizički oblik ili osnovu stvara ga vrlo laganim za vođenje. Tibetanska knjiga mrtvih uspoređuje mentalno tijelo s konjem, koji može bez muke biti kontroliran uzdom, ili sa ogromnim truplom drveta, koje može biti teško pokretno na zemlji, ali kada jednom zapluta na vodi, može biti bez napora upravljano bilo gdje želite.

Najmoćnije vrijeme da se provodi duhovna praksa za onog tko je umro je za vrijeme od četrdeset devet dana bardoa nastajanja, stavljajući posebni naglasak na prvih dvadeset jedan dan.

Tijekom prva tri tjedna mrtvi su jače povezani s ovim životom, što ih čini dostupnijima našoj pomoći.

Tada duho­vna praksa ima daleko veću mogućnost utjecaja na njihovu budućnost, i utjecaja na njihove dobre prilike za oslobođenje, ili bar povoljnije ponovno rođenje.

Trebali bismo upotrijebiti sva moguća sredstva da im pomognemo u tom periodu, jer nakon što fizički oblik njihovog budućeg života počinje postupno bivati jasno vidljiv - a to je kažu između dvadesetprvog i četrdeset devetog dana nakon smrti - pogodna prilika za stvarnu promjenu mnogo je ograničenija.

Pomoć mrtvima, međutim, nije ograničena na četrdeset devet dana nakon smrti. Nikada nije suviše kasno za pomoć nekome tko je umro i nije važno kako je to davno bilo.

Čeljad kojoj želite pomoći mogla bi biti mrtva stotine godina, i još uvijek će im koristiti.

Dudjom Rinpoche je običavao reći da čak, ako je netko zadobio prosvjetljenje i postao Buda, oni će još uvijek trebati svu moguću podršku koju mogu dobiti u svojem radu u pomaganju drugima.

 

nastavlja se...