Nema potrebe da mi stvaramo dobro. Ono je tu. Ne moramo navoditi Boga na to da bude ljubav, ili život, ili istina, ili inteligencija, jer on već jest sve to, i oduvijek je bio. Ne moramo ga moliti da nas se sjeti, jer On je uvijek uz nas. Nema tog dobra koje možemo zatražiti a da ono već nije tu.

Isto tako nije potrebno da se borimo protiv zla. Zlo je u suštini kriv način poimanja dobra i iscjeljenje se sastoji u tome da tu pogrešku zamijenimo spoznajom istine. Kad u sobi uključite svjetlo ne morate sjene izbacivati kroz vrata ili kroz prozore. Svjetlost se razlije sobom i sve je u redu, jer tama nije samosvojno biće, već jedino nedostatak svjetlosti.

Ako u svakoj sobi navučemo rolete, kuća će biti u mraku i po svoj će prilici navući nezdrav miris i vlagu, ma kako vani sjalo sunce. Želimo li to popraviti, nećemo pokušavati navesti sunce da jače sja (što ne bismo ni mogli), niti ćemo pokušati iznaći način kako da unutra stvorimo sunčevu svjetlost. Jedino što bi nam tada preostalo, uistinu jedino što bismo mogli učiniti, bilo bi da podignemo rolete. Podići rolete i otvoriti prozore bio bi najsigurniji način da se ta situacija riješi. Sunce bi nahrupilo unutra, a time bi se cijelo stanje u kući počelo poboljšavati.

Bog je uz nas sve vrijeme, ali mi zatvaramo prozore svoje duše i navlačimo teške zavjese straha, sumnje, sebičnosti itd., između Njega i sebe.

Spas leži u tome da razgrnete zastore i rastvorite prozore - On će potom učiniti sve ostalo.