Rat bogova koji i danas potresa Grčku
Piše: Dragan Jurak
http://www.jutarnji.hr/kultura/knjige/c/art-2008,7,15,,126702.jl
Sukob antičke civilizacije i kršćanstva određuje naš svijet. Pomicanje tih golemih tektonskih ploča započelo je prije dva milenija. Ali zemlja još podrhtava, a nebo se cijepa.
Posrijedi je sudar helenističkog racionalizma i kršćanskog monoteizma. Rat bogova Zapada.
Zamišljam, piše u svojem romanu eseju “Poslije Krista” Vasilis Aleksakis, antičke bogove koji su se nakon svrgnuća sklonili u špilju u podnožju Olimpa. “Neki za poraz okrivljavaju Zeusa. Trebao je, kažu, organizirati svoje svećenike i podijeliti im zapovjedništva... Ima ih koji Hada optužuju za užasno ponašanje prema mrtvima. Oni očito znaju da nova vjera mrtvima obećava brda i doline...” Uto počinje i kiša. Depresija za pale bogove. No Zeus izgovara proročanski: “Mi nikada nismo tvrdili da smo stvorili svijet. Takav kakav smo dobili, nismo pokušavali mijenjati. Nadam se da će nam Grci biti zahvalni što smo im ostavili slobodu.”
Stari Grci nisu tvrdili da nema drugih bogova osim njihovih niti su nametali svoju religiju. Vjera, pistis, značila je znanje, dokaz. Rimu je vjerski fanatizam također bio nepoznat. To su donijeli prvi kršćani, čiji je mentalitet bio sličan mentalitetu današnjih muslimanskih fundamentalista, piše Aleksakis.
Pad antičkih božanstava racionalizma i humanizma završava s krajem grčke filozofije na početku VI. stoljeća poslije Krista. Godine 529. bizantski car Justinijan naređuje zatvaranje Atenske filozofske škole. Posljednjih sedam filozofa - “kao sedam mudraca” - bježi iz grada. Ali to nije kraj. Milenij poslije pojavit će se renesansna, zatim prosvjetiteljstvo. Godine 1837. filozofija će se ponovno početi poučavati na prvom atenskom fakultetu.
“Poslije Krista” (Velika nagrada za roman francuske akademije) je esej o borbi povijesnih titana. Njezin simbolički epicentar je monaška zajednica s Atosa, Svete gore. Podjela između antičkog helenizma i bizantskog pravoslavlja još i danas obilježava Grčku.
Pravoslavni monasi negiraju antiku i sekularno društvo: “iz njihovih usta govori deset stoljeća kršćanstva, pedeset bizantskih careva i svi sveci na nebesima!” Humanisti, s druge strane, žale što potomci helenističkih Grka kršćanske mitove još uzimaju zdravo za gotovo: iz njihovih usta progovaraju Sokrat i Aristotel!
Tim sukobom dvaju grčkih naslijeđa francuski pisac grčkog podrijetla markira i razdjelnicu dvaju svjetova zapadne civilizacije. Riječ je o naizgled hermetičnom povijesno-vjerskom tekstu. No sukob kršćanstva i antike najveća je priča zapadnog svijeta. O njemu je nedavno pisao i J. M. Coetzee. A kao i južnoafrički nobelovac, i Aleksakis nudi svjetovnu inačicu spasenja: antički humanizam i antički racionalizam kao nova-stara božanstva.
Posrijedi je sudar helenističkog racionalizma i kršćanskog monoteizma. Rat bogova Zapada.
Zamišljam, piše u svojem romanu eseju “Poslije Krista” Vasilis Aleksakis, antičke bogove koji su se nakon svrgnuća sklonili u špilju u podnožju Olimpa. “Neki za poraz okrivljavaju Zeusa. Trebao je, kažu, organizirati svoje svećenike i podijeliti im zapovjedništva... Ima ih koji Hada optužuju za užasno ponašanje prema mrtvima. Oni očito znaju da nova vjera mrtvima obećava brda i doline...” Uto počinje i kiša. Depresija za pale bogove. No Zeus izgovara proročanski: “Mi nikada nismo tvrdili da smo stvorili svijet. Takav kakav smo dobili, nismo pokušavali mijenjati. Nadam se da će nam Grci biti zahvalni što smo im ostavili slobodu.”
Stari Grci nisu tvrdili da nema drugih bogova osim njihovih niti su nametali svoju religiju. Vjera, pistis, značila je znanje, dokaz. Rimu je vjerski fanatizam također bio nepoznat. To su donijeli prvi kršćani, čiji je mentalitet bio sličan mentalitetu današnjih muslimanskih fundamentalista, piše Aleksakis. Pad antičkih božanstava racionalizma i humanizma završava s krajem grčke filozofije na početku VI. stoljeća poslije Krista. Godine 529. bizantski car Justinijan naređuje zatvaranje Atenske filozofske škole. Posljednjih sedam filozofa - “kao sedam mudraca” - bježi iz grada. Ali to nije kraj. Milenij poslije pojavit će se renesansna, zatim prosvjetiteljstvo. Godine 1837. filozofija će se ponovno početi poučavati na prvom atenskom fakultetu.
“Poslije Krista” (Velika nagrada za roman francuske akademije) je esej o borbi povijesnih titana. Njezin simbolički epicentar je monaška zajednica s Atosa, Svete gore. Podjela između antičkog helenizma i bizantskog pravoslavlja još i danas obilježava Grčku.
Pravoslavni monasi negiraju antiku i sekularno društvo: “iz njihovih usta govori deset stoljeća kršćanstva, pedeset bizantskih careva i svi sveci na nebesima!” Humanisti, s druge strane, žale što potomci helenističkih Grka kršćanske mitove još uzimaju zdravo za gotovo: iz njihovih usta progovaraju Sokrat i Aristotel!
Tim sukobom dvaju grčkih naslijeđa francuski pisac grčkog podrijetla markira i razdjelnicu dvaju svjetova zapadne civilizacije. Riječ je o naizgled hermetičnom povijesno-vjerskom tekstu. No sukob kršćanstva i antike najveća je priča zapadnog svijeta. O njemu je nedavno pisao i J. M. Coetzee. A kao i južnoafrički nobelovac, i Aleksakis nudi svjetovnu inačicu spasenja: antički humanizam i antički racionalizam kao nova-stara božanstva.
bglavac
edin.kecanovic
