VI Put: Halaha

Pokazao sam da glavni naglasak u biblijskoj i kasnijoj ži dovskoj religioznoj misli nije na spoznaji o Bogu već na opo našanju Boga. Ovo oponašanje postiže  se slijedeći  ispravan put življenja koji se naziva halaha. Izraz ima korijen u rije či »hodati«. Halaha znači put  kojim  se  netko  kreće.  Ovaj put vodi sve većem približavanju božjim djelima.

Prije nego potanko raspravimo pojam Puta, želim ukratko ukazati na principe koji leže u osnovi halahe. Opis ovih prin cipa predstavlja  samo  sumiranje  onoga  što  sam  već  iznio u poglavljima o  pojmu  Boga,  čovjeka i  povijesti.

U biblijskoj i kasnijoj židovskoj predaji postoji velik broj središnjih vrijednosti: afirmacija života, ljubavi, pravde, slobode i istine. Ove vrijednosti nisu zasebni, međusobno nezavisni elementi, već tvore vrijednosni sindrom.

Biblijska priča o stvaranju pruža izražajan  i  poetski  pri kaz  pozitivnog  stava  prema  životu.  Nakon  stvaranja  svjetla

»Bog vidje  da je  svjetlost  dobra«  (Post.  1:4).  Nakon  što je stvorio zemlju i more: »Vidje Bog da je to dobro.« (Post. 1:10). Nakon što je stvorio biljke: Vidje da je dobro.«  (Post.  1:12). Nakon stvaranja dana i noći: »Vidje Bog da je dobro.«  (Post. 1:18). Nakon što je stvorio prve ribe i ptice:  »I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći: 'Plodite se i' množite i na punite  vode  morske!  I  ptice  neka  se  namnože  na  zemlji!'« (Post.  1:21—22).  Nakon što  je stvorio životinje:  »Vidje  Bog da  je  dobro.«  (Post,  1:25).  Nakon  što  je  dovršio  stvaranje:

»Bog vidje  sve  što je učinio i bijaše  veoma1   dobro.«  (Post.

224

1:31). Jedino kad je stvorio čovjeka Bog ne reče: »I to je do bro.« Prema hasidskoj priči Bog to  nije  rekao  jer  je  stvo rio čovjeka kao otvoreni sistem koji se treba razvijati i rasti i koji nije završen kao ostalo  što je stvorio.

Čovjek mora izabrati između dvije osnovne alternative: ži vota i smrti. U stihu: »Gledaj! Danas preda te stavljam: ži vot i sreću, smrt i nesreću.«  (Pnz. 30:15), život je izjednačen s dobrim a smrt sa zlim. Nekoliko stihova nakon toga izbor je formuliran  »da pred vas stavljam:  život i  smrt, blagoslov i prokletstvo. 2ivot dakle, biraj .. . da živiš  ti i tvoje potom stvo.« (Pnz. 30:19, 20).

2ivot je za čovjeka najviši princip. Bog je živ i čovjek je živ. Osnovni izbor za čovjeka je izbor između rasta i propa danja.

Može se postaviti pitanje  kako  čovjek  može  birati  izme đu života i smrti. Čovjek je ili živ ili mrtav i nema izbora osim ako se netko ne bavi mišlju o samoubojstvu. No biblij ski tekst ne gleda na život i smrt kao biološke činjenice već kao principe i vrijednosti. Živjeti znači rasti, razvijati se, od govarati. Biti mrtav (čak ako je netko biološki živ) znači pre stanak rasta, fosilizaciju, pretvaranje  u stvar.  Mnogi  se  lju di nikada ne suoče s jasnom alternativom između vrijednosti života i smrti i stoga ne žive niti u jednom svijetu ili postaju

»zombiji« — njihova tijela su živa, a duše mrtve. Izbor živo ta nužan je preduvjet za ljubav, slobodu i istinu, kao i uvjet za ljubav prema Bogu jer »ne slave te oni koji su mrtvi« ka ko kaže psalmist.

Princip Alberta Schweitzera »poštovanje života« karakteri stičan je i za kasnije shvaćanje židovske predaje. Želim spo menuti jedan izuzetan primjer. Sve zapovijedi, pridržavanje sabata, rituali s hranom, molitva i slično, kojih se prema Talmudu treba strogo pridržavati, obustavljaju se (postaju nevažeće) ako njihovo pridržavanje ugrožava život. Ne samo da je dopušteno prekršiti zakone pod takvim okolnostima već je to i dužnost ako se time čuva život.2

225

Međutim ako bi tuđa sila pokušala prisiliti Zidova, bilo ja vno bilo privatno, da pod prijetnjom smrti zaniječe Boga, prolije krv ili počini incest, radije bi izabrao smrt nego se pokorio. Ako bi autoritet naredio Židovu da prekrši i neku sporednu zapovijed, s  namjerom  da  ugrozi  judaizam,  opet bi izabrao smrt. Premda je ovo zakon, koji je Maimonid ko- difcirao u Mišna tori, mnogi uvaženi talmudski mudraci ni su se s njim slagali i u praksi su prihvaćali zapovijedi Rimlja na da odustanu od svog naučavanja i obavljanja obreda.

Usko povezan s principom afirmacije života je i princip afirmacije ljubavi. Najpoznatija i najopćenitija zapovijed o ljubavi nalazi se u Levitskom zakoniku (19:18): »Ljubi bliž njega svoga kao samog sebe.« Ćak je i sam R. Akiba opisao ovu zapovijed  kao  osnovni  zakon  Tore  a  veliki  Hilel,  koga je poganin zamolio da mu objasni smisao Tore, za vrijeme ko je može provesti stojeći na jednoj nozi, rekao mu je: »Ne čini drugima ono što ne želiš da se učini tebi. To je bit, a ostalo su tumačenja. Idi i uči.« (Shabbat 31a).

Postoji određena sumnja da li se zapovijed u Levitskom zakoniku o ljubavi prema bližnjem odnosi na člana iste re ligije ili iste nacionalnosti (u ovom slučaju druge Zidove) ili se odnosi općenito na svaku osobu, na svako ljudsko  biće. Neki starozavjetni učenjaci tvrdili su da se riječ rea (preve deno kao »bližnji«) odnosi samo na pripadnike iste nacional nosti, dok su drugi tvrdili da se odnosi na sva ljudska bića.' Uzimajući u obzir sve razloge za i protiv, čini mi se da je teš ko izvući konačan zaključak budući da se riječ rea upo trebljava  u  smislu  »prijatelja«,  »sugrađana«  ali  i  u  smislu

»drugog« s kojim se nalazimo u bliskom odnosu.4 Rečenica bi se, dakle, mogla prevesti kao da se odnosi na svakog čovjeka ali, i kao da se odnosi na sugrađana. Međutim, budući da reče nica započinje: »Ne gaji srdžbe prema sinovima svog naroda« i zatim nastavlja »ali ljubi bližnjega svog kao samog sebe«, čini mi se da bi trebalo dati prednost tumačenju o »sugra- đanu«.

226

Ali bez obzira što rea znači u ovoj zapovijedi, nema sum nje da Biblija zapovijeda ljubav prema »strancu«, to jest prema onom tko je bespomoćan jer nije iste krvi  ili  iste vjere. Levitski zakonik (19:33—34) kaže: »ako se stranac na stani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao samog sebe. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Jahve, Bog vaš.« Tvrdi se da se termin ger »stranac«, od nosi na preobraćenike na židovsku vjeru. Iako se riječ može upotrijebiti u ovom smislu, očigledno je, kao što je već ista kao Cohen, da to ovdje nije slučaj. Objašnjavajući zapovijed da se ljube i stranci, usporedbom o tome kako su Zidovi bili

»stranci«  u  Egiptu,  tekst jasno  kaže  da je  ger  stranac  koji ne  dijeli istu vjeru i koji ni  u  kojem smislu  nije obraćenik. (Termin ger znači općenito,  »suputnik«,  »privremeni stanov nik«.)5  Isto značenje uloge Hebreja kao  stranaca nalazimo u Ponovljenom zakonu (10:19):  »Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.«  U jednom drugom stihu također postoji naznaka o židovskoj  prošlosti  kada su kao  stranci  živjeli  u  Egiptu:  »Ne  ugnjetavaj  pridošlicu!  Ta znate  kako je  pridošlici,  i  sami  ste  bili  pridošlice  u  zemlji egipatskoj.«  (Izl. 23:9). U ovom stihu ne nalazimo samo po datak o hebrejskom boravku u Egiptu već i objašnjenje zbog čega ne treba ugnjetavati  (ili  zbog  čega  treba voljeti)  stran ca:  vi poznajete  strančevo  srce jer  ste i sami  bili stranci u Egiptu.  Princip  ljubavi  prema  strancu, kao                                  prema  drugom ljudskom biću, kao prema nekom tko je također čovjek, pro izlazi iz spoznaje o njemu — a ta je  spoznaja zasnovana na zajedničkom iskustvu o  tome kako se osjeća stranac koji je potlačen i koji pati. U širem smislu stih kaže:  Sva se ljubav zasniva na poznavanju  drugoga,  sva  spoznaja drugoga zasni va se na zajedničkom iskustvu. Ne mogu razumjeti kod dru goga ono što sam nisam doživio. Biti ljudski znači da nosimo u sebi sveukupnu ljudskost, pa tako i strančevu. Tako dugo dok u strancu ne spoznam ljudsko biće, sebe poznajem samo

227

kao društveno biće koje je slično drugim ljudima s kojima dijelim isti jezik i običaje. U tom slučaju predstavljam samo

»društveno biće«. Jedino »spoznajući strančevo srce« mogu sagledati kroz društvenu zavjesu koja skriva od mene da sam ljudsko bićp, mogu spoznati samog sebe kao »univerzalnog čovjeka«. Jednom kada sam spoznao stranca u sebi, ne mo gu više mrziti pojavu drugog stranca jer je on za mene pre stao biti stranac. Zapovijed »voli svog neprijatelja« uključena je u starozavjetnu zapovijed »voli stranca«. Ako je stranac, stranac u meni, tada je neprijatelj također neprijatelj u me ni; prestaje biti neprijatelj  jer on je ja.

»Stranac« se u hebrejskoj Bibliji javlja u još jednom zna čenju, ne samo kao nepoznato ljudsko biće već i kao bespo moćno  ljudsko  biće.  Tako,  na  primjer,  nalazimo  zapovijed:

»Kad žanješ žito na svojoj njivi, pa zoboraviš koji snop na njivi, ne vraćaj se po nj; nek ostane došljaku, siroti i udovi ci, da te Jahve, Bog tvoj, blagoslovi u svakom pothvatu ru ku tvojih.«  (Pnz. 24:19). Ovdje, kao i u mnogim drugim dije lovima Petoknjižja i Proroka, proširuje se glavni princip dru štvene pravde: treba zaštititi one koji nemaju moć (udovicu, sirotu,  siromaha i  stranca)  od onih koji je imaju.

Biblijska  etika  nije  primarno  zainteresirana  za  bogatstvo i siromaštvo po sebi već za društvene odnose moćnih i bes pomoćnih. Stranac koji predstavlja simbol osobe bez  moći zato zaslužuje posebnu zaštitu i sa zakonskog i sa moralnog stajališta.

Ljubav čovjeka i ljubav Boga u biblijskoj i kasnijoj židov skoj  misli nerazdvojno  su povezani;  ako čovjek želi biti kao

koji ne prizivaše ime moje.«  (65:1). Ili:  »Za kratak trenutak ostavih tebe, al' u sućuti velikoj opet ću te prigrliti.«  (54:7).

Od mnogih opisa božje ljubavi koji se nalaze u Prorocima spomenut ću samo jedan:  Hošeinu  analogiju između Izraela i žene koja je postala prostitutka. Usprkos tome, muž ne pre staje voljeti ženu: »U onaj dan .. . zaručit ću tebe dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu; u nježnosti i u ljubavi; za ručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu.« (Hošea, 2:19—20).

Božja ljubav prema čovjeku nalazi mnoge izraze u talmud skoj literaturi. Tako jedna talmudska  priča  na  karakteristi čan način izražava ovaj duh: »R. Išmael ben Eliša kaže, je dnom sam ušao u unutrašnjost svetišta da ponudim paljeni cu, kada sam vidio Akatriel Yah (doslovno: kruna božja), Go spodara doma, kako sjedi na visokom prijestolju. Rekao mi je: 'Išmaele, sine moj, blagoslovi me!' Odgovorio sam:  'Ne ka bude tvoja volja da milost  nadjača tvoj bijes i da milost nadvlada ostale tvoje osobine tako da se prema djeci  po našaš u skladu s tvojom oznakom milosrđa i da za njihovo dobro prekoračiš granice stroge pravednosti.' Kimnuo mi je glavom. Ovdje učimo da se blagoslov obična čovjeka ne smi je uzeti olako.«  (Berakhot 7a).

I u Starom zavjetu i u kasnijoj židovskoj predaji ljubav je nerazdvojno povezana s vrijednostima slobode i nezavisnosti. Vidjeli smo da čovjek, da bi se u potpunosti rodio, da bi po stao cjelovito ljudsko biće, mora prerezati pupčanu vrpcu ko ja ga povezuje s obitelji i zemljom. Ali prekidanje ovih ince-

7

Bog, božja ljubav  treba čovjeku  služiti  kao  primjer.  Bog  se

stuoznih  veza

nije  dovoljno.  Čovjek  ne  može  postati puno

u Bibliji pojavljuje kao  Bog pravde i Bog  suosjećanja.  Dok je u nekim starijim dijelovima Biblije više naglašena božja pravednost, u proročkoj literaturi preovladavaju pojam božje ljubavi i  suosjećanja.  Duh  božje  ljubavi  najbolje  je  izražen u rečenici iz Izaije: »Potražiše me koji ne pitahu za me, na đoše me koji me ne tražahu; rekoh 'Evo me! Evo me!' narodu

228

ljudsko biće ako nije slobodan od drugih ljudi. Upravo zbog

središnje  uloge  slobode  u  vrijednosnom  sistemu  Biblije  os

lobođenje  iz  Egipta  predstavlja  središnji  događaj  židovske

tradicije.  Važno  je  uočiti  da  religioznoj  konstituciji  Izraela,

zakonu  objavljenom   na   sionskoj     gori,    prethodi    socijalna

revolucija, jer  samo  slobodni ljudi,  a  ne  robovi,  mogu pri

miti Toru. Bog se mogao otkriti Abrahamu i Mojsiju kao po-

229

jedincima ali Izrael može postati »sveti« narod tek kad se os lobodi egipatskog ropstva. Uskrs, koji je u mnogim kultovima predstavljao svečanost buđenja prirode, u Bibliji se  pretvo rio  u  dan  revolucije.

U kasnijoj židovskoj predaji ideja slobode izražena je na mnogo načina. Mišna kaže, u vezi biblijske rečenice  da  je božje pismo bilo urezano na kamene ploče zakona: »'Ploče su bile djelo božje, pismo je bilo pismo božje u pločama ureza no.' (Izl. 32:16). Ne čitaj harut (urezano), već herut (sloboda), jer ni jedan čovjek nije slobodan osim onoga koji provodi vrijeme proučavajući Toru.«  (Avot, VI).

Tvrdnja da judaizam nije usmjeren  k  pravom  vjerovanju već k pravom djelu ne znači, da Biblija i kasnija predaja ni su okrenute pojmu Boga. To znači da u židovskoj predaji postojanje jednog Boga predstavlja premisu za prakticiranje Puta. Zadatak čovjeka je da živi i djeluje na pravi način i tako postane nalik Bogu. Sa  stajališta  židovske  predaje važno  je da li se čovjek pridržava zakona a ne kakvo je njegovo miš ljenje o Bogu.

Priroda židovskog zakona očituje se iz značenja riječi torah, koja označava »smjer«, »uputu« i »zakon«. Tora je zakon ko ji usmjeruje čovjeka kako da oponaša Boga, upućujući ga na ispravna djela.«

Osnovna biblijska formulacija zakona nalazi se u Deset za povijedi koje su napisane u dvije verzije: (Izlazak, 20:2—17 i Ponovljeni zakon  5:6—18). Obje su vrlo slične, a glavna se razlika tiče zapovijedi o poštovanju sabata koja se u Izlasku odnosi na odmor kojeg je Bog uzeo nakon šest dana stvara nja svijeta, a u Ponovljenom zakonu odnosi se na oslobođenje Hebreja iz egipatskog ropstva.

Evo teksta iz poglavlja o Izlasku (20:2—17):

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodama ili pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca — onih koji me mrze — na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj say svoj posao. A sedmog je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi; ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvo ja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmog je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.

Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zem lji koju ti da Jahve, Bog tvoj.

Ne ubij!

Ne učini preljuba! Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svo ga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!«

Deset zapovijedi se lako mogu svrstati u slijedeće katego rije:

1.    Zapovijedi o Bogu. Ovdje nalazimo tvrdnje o Bogu kao Bogu oslobođenja, zabrane u pogledu idolatrije i uzaludne upotrebe božjeg imena. Nema zapovijedi koja kaže  da Boga treba voljeti, ili vjerovati u njega. Postoji  samo  tvrdnja  da Bog jest te da je on osloboditelj ljudi.

2.    Zapovijed koja se odnosi na  sabat.

3.    Zapovijed o poštovanju roditelja a ne o tome da ih se boji  ili  voli.

»Ja sam Jahve Bog tvoj koji te je izveo iz zemlje egipatske,

4.    Zabrana ubojstva,  preljuba i  krađe,8

lažnog svjedočenja

iz kuće ropstva.

Nemoj imati drugih bogova uz mene.

i  prisvajanja  imovine  bližnjega.   Sve  zabrane  u  ovoj     če

tvrtoj kategoriji usmjerene su protiv pohlepe, zavisti i mržnje.

Ne postoje ritualne zapovijedi ili zabrane. Uz zapovijedi so cijalne prirode (poštovanje roditelja  i zabrana  agresije  pre ma bližnjima) postoji samo religiozna zapovijed koja zabra njuje štovanje idola i zapovijed koja nalaže poštovanje sa bata.9

Nakonbiblijska predaja proširila je i razvila biblijski  za kon. Stvorila je sistem hatahe koji pokriva svaki vid ljudskog djelovanja. Prema Maimonidu koji je sistematizirao cijeli nakonbiblijski zakon u klasičnoj Mišna tori, halaha se može podijeliti u  slijedeće  kategorije.10

1.     Zakoni  koji  tvore osnovne principe, uključujući poka janje i  post.

2.      Zakoni koji se bave zabranom idolatrije.

3.     Zakoni koji se bave poboljšanjem moralnog stanja čo vječanstva.

4.      Zakoni koji se odnose na milosrđe, zajmove, darove itd.

5.      Zakoni  koji  se odnose na  sprečavanje  zla  i  nasilja.

6.      Zakoni  o  krađi,  pljački,  lažnom  svjedočenju  i  slično.

7.     Zakoni  koji  reguliraju poslovne  transakcije  među  lju dima.

8.      Zakoni koji se tiču sabata i svetih dana.

9.      Zakoni  koji  se  tiču religioznih rituala  i  ceremonija.

10.     Zakoni koji se odnose na svetište (Hram), njegove po sude i njegove službenike.

11.     Zakoni  koji  se odnose  na žrtvovanje.

12.     Zakoni koji  se odnose na čiste i nečiste stvari.

13.     Zakoni koji se odnose na zabranjena jela i slično.

14.     Zakoni koji se odnose na zabranjene seksualne odnose. Maimonidova klasifikacija pokazuje  da halaha pokriva sva područja  ljudske  djelatnosti.  Ovakvo  shvaćanje  zakona  sas vim je različito od zapadnog shvaćanja  prema  kojem  se za

kon odnosi ili na zločine ili na takve međuljudske transakci je kao što su ugovori oko kojih se je moguće sporiti na sudu. Halaha pokušava  ispuniti  cjelokupno  ljudsko  djelovanje  od

ređenim  duhom  —  duhom  oponašanja  Boga.  Prakticiranje zakona  predstavlja  pravu  religioznost  a  poznavanje  zakona je zamjena za teologiju. Jedan rabinski izvor navodi one za kone  koje  smatra  najvažnijima  a  ovo  nabrajanje  daje  sliku čudne mješavine različitih područja aktivnosti  kojima  se za kon bavi:  »Ovo su stvari čije plodove čovjek uživa na ovom svijetu dok ga glavni dio čeka na svijetu koji dolazi: poštova ti oca i majku,  davati milostivo, posjećivati  kuću učenja ra no  ujutro  i  navečer,  pružiti  gostoprimstvo  došljaku,  brinuti se  za bolesne, snabdjeti mladu mirazom, sahraniti mrtve, mi riti ljude: ali najvažnije od svega je proučavati zakon.« (Peah,

I, 1).

Svaki se zakon naziva mitzvah,  što znači i dužnost i zapo

vijed.  Dok  Talmud često  govori  o  činjenici  da  čovjek mora

prihvatiti  »jaram«  mitzvota, mislim da je  priroda zakona ta

kva da se on ne doživljava kao teret, već kao smisleni način

života. Jasno je da mnogi dijelovi  zakona, kao  što  su žrtve,

tabui u vezi hrane, zakoni o ritualnoj čistoći, nemaju racio nalnu i obrazovnu funkciju.11 Ali mnogi drugi zakoni upućuju na ponašanje u skladu s pravdom i ljubavlju i tako odgajaju i preobražavaju čovjeka. Kao ilustracija razvoja od biblijskog do nakonbiblijskog zakona u smjeru povećanja etičke pro finjenosti  može  poslužiti  slijedeći  primjer:  biblijski  zakon:

»ne smiješ postaviti prepreku slijepcu« tumači se u širokom etičkom smislu kao zabrana iskorištavanja prednosti zbog ne čije bespomoćnosti, neznanja i slično. Sasvim je očito da ta kav zakon ima veliku etičku relevantnost u međuljudskim odnosima. U istom je duhu zabrana ubojstva proširena na zabranu ponižavanja drugog čovjeka. Talmud kaže: »Onaj tko postidi bližnjega svog pred drugima, kao da je prolio krv nje govu.« (Ova se tvrdnja zasniva na igri i riječi: hebrejska riječ za sram je malbim 'pobijeliti', koja se ovdje tumači kao pro lijevanje krvi jer krv napušta tijelo i lice postaje blijedo.)

Biblijski zakon koji kaže da se čovjek može pogubiti zbog nekog zločina samo ako postoje dva svjedoka koja su vidjela

da ga je počinio tako se pooštrio u usmenoj predaji, da je praktički došlo od ukidanja smrtne kazne. Prema Talmudu, sud koji je u sedmogodišnjem razdoblju osudio samo jednog čovjeka na smrt prozvan je  »krvavim  sudom«. Mnogi  rabini su talmudskom mitzvotu. dodali svoje norme. Tako su mnogi odbijali da prijave lopova i izruče ga vlastima ili su mu po klanjali ono što je ukrao kako ga ne bi mogli teretiti (moral nom ili zakonskom) optužbom za krađu. Sva ova pravila i principi razvili su se iz osnovne zapovijedi o ljubavi prema bližnjem.

Duh zakona, koji su rabini razvijali  kroz  stoljeća,  bio  je duh pravde, bratske ljubavi, poštovanja prema ličnosti i oda nosti ljudskom razvitku. Među rabinima nije postojao zavjet siromaštva, ali posvetiti se proučavanjima uvijek se smatralo najvišim zadatkom koji nije smio interferirati sa svjetovnim interesima.

Većina biblijskih i rabinskih zakona razumljiva je u pogle du njihovog etičkog i ljudskog značenja (osim onih koji ima ju čisto ritualno i arhaično značenje). Jedan zakon koji zau zima središnje mjesto  u cijelom sistemu često se ne shvaća ispravno i zato zahtijeva detaljnije tumačenje. To je zakon ko ji se tiče sabata.

Nema  sumnje  da je  sabat  središnja  institucija  biblijske  i rabinske  literature.  Uključen  je u  Deset zapovijedi  a  ujedno je jedan od rijetkih religioznih zakona kojeg su isticali refor matorski nastrojeni proroci.  On zauzima centralno  mjesto  u rabinskoj  misli i tako dugo dok postoji judaizam kroz svoje tradicionalne običaje, bio je i bit će najizrazitiji fenomen ži dovske  religiozne  prakse.  Nije  pretjerano  ako  se   kaže  da bi duhovni i moralni opstanak Židova kroz dvije tisuće godi na proganjanja i ponižavanja teško bio moguć bez tog jednog dana u tjednu kada i najsiromašniji i najjadniji Židov posta je  ponosan i  dostojanstven, kada  se  prosjak  preobražava  u kralja. Ali  da se ne bi pomislilo kako je  ova tvrdnja grubo pretjerivanje, potrebno je prisustvovati  tradicionalnoj  praksi

sabata u njegovom autentičnom obliku. Tko god misli da zna što je sabat, jer je vidio upaljene svijeće, ima samo blijedu predodžbu  o  atmosferi  koju  stvara  tradicionalni  sabat.

Razlog zbog kojeg sabat zauzima središnje mjesto u židov skom zakonu nalazi se u činjenici da je sabat izraz centralne ideje judaizma: ideje o slobodi, ideje o potpunom skladu iz među čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, ideje o anticipaci ji mesijanskog doba i čovjekove pobjede nad vremenom, tu gom i  smrću.12

Suvremeni um ne vidi značajan problem u instituciji saba ta. Potreba da se čovjek odmara jedan dan u tjednu od svog rada zvuči kao očigledna  društveno-higijenska  mjera,  kojom se osigurava fizički i psihički odmor i relaksacija koja mu je potrebna, kako ga ne bi progutao svakodnevni posao i kako bi mogao bolje raditi kroz preostalih šest radnih dana. Bez sumnje, ovo je tumačenje ispravno ali ne pruža odgovor na neka pitanja koja se javljaju ako se pobliže promotri zakon o sabatu u Bibliji, a naročito ritual u vezi sabata koji se raz vio u nakonbiblijskoj predaji.

Zašto  je  ovaj  društveno-higijenski zakon bio  toliko  važan da ga se uvrstilo u Deset zapovijedi, kojima su utvrđeni samo fundamentalni  religiozni  i  etički  princip?  Zašto se objašnja va izjednačavanjem s odmorom kojeg je Bog uzeo sedmi dan i što taj »odmor« znači? Da li je Bog prikazan antropomorfno kao da mu je potreban odmor nakon šest dana teškog rada? Zašto je u drugoj verziji Deset zapovijedi sabat objašnjen u vezi sa slobodom a ne u vezi sa odmorom? Koji je zajednički naziv nik ova dva objašnjenja?  Što više,  i  to je  možda najvažnije pitanje,  kako  je  moguće  shvatiti  zamršenost ovog  rituala u svjetlu  društveno-higijenskog  tumačenja  odmora?  U  Starom zavjetu je čovjek koji je  »skupljao granje« (Br. 4:32) smatran za prekršioca zakona o sabatu i osuđen je na smrt. U kasni jem razdoblju ne  samo  da je  zabranjen rad u našem suvre menom  smislu te riječi,  već su zabranjene i ove aktivnosti: paljenje bilo kakve vatre, čak ako  se radi o udobnosti  koja

ne zahtijeva nikakav fizički napor;  čupanje ma i jedne  trav- ke  iz  zemlje;  nošenje  bilo  čega  sa sobom,  čak  i  tako  lake stvari kao što je rupčić. Sve ovo ne predstavlja rad u smislu  | fizičkog  napora.  Ovakvo  izbjegavanje  aktivnosti  često  pred stavlja veću neugodnost od njezina izvršenja. Radi li se ovdje

o ekstravagantnim i prisilnim pretjerivanjima jednog prvo bitno »razumnog« rituala ili je možda krivo naše shvaćanje rituala i zahtijeva novi uvid?

Detaljnija analiza simboličkog značenja sabata  pokazat  će. da se ne radi o opsesivnoj strogosti već o shvaćanju rada i od mora koje se razlikuje od našeg modernog shvaćanja.

Za početak, shvaćanje rada koje se nalazi u osnovi biblijske i kasnije talmudske predaje nije povezano s fizičkim  napo rom već rad definira ovako: »Rad« je svaka interferencija čo- vjeka, bilo stvaralačka, bilo destruktivna, sa fizičkim svije tom. »Odmor« je stanje mira između čovjeka i prirode. Čov- jek mora prirodu ostaviti netaknutom, ne smije je mijenjati niti stvaranjem niti razaranjem. I najmanja promjena u pri- rodnom procesu mijenja sve ostalo. Sabat je dan potpune harmonije između čovjeka i prirode. »Rad« predstavlja  sva- ko narušavanje ove ravnoteže. Na osnovu ove opće definicije možemo,  sada,  razumjeti  ritual  sabata.

Svaki teški posao, kao npr. oranje ili zidanje, je rad u ondašnjem i u modernom smislu. Ali paljenje šibice, čupanje travke, iako ne uključuju fizički napor, predstavljaju simbole

ti društvenu ravnotežu. Ne samo da ne smije raditi nikakav posao već mora izbjegavati bilo kakav primitivni vid prijeno sa dobara iz jednog područja u drugo.

Sabat simbolizira stanje jedinstva između čovjeka i priro de i između čovjeka i čovjeka. Ne radeći, to jest ne sudjeluju ći u procesu prirodne i društvene promjene, čovjek se oslo bađa  vremenskih okova,  makar  jedan  dan u  tjednu.

Puno značenje ove ideje može se shvatiti samo u kontekstu biblijske filozofije o odnosu između čovjeka i prirode i o shvaćanju mesijanskog doba. Sabat je anticipacija mesijan skog doba koje se katkad  naziva  »vrijeme  stalnog  sabata«. Ali on  nije samo simbolička anticipacija  mesijanskog  doba već i njegova stvarna prethodnica. Kao što Talmud kaže »Ka da bi cijeli Izrael samo dva puta uzastopce do kraja poštovao sabat, mesija bi već bio ovdje.« (Shabbat 118a). Sabat je an ticipacija mesijanstva ne kroz magični ritual već kroz oblik prakse koji čovjeka stavlja u položaj pravog sklada i mira. Drugačija životna praksa transformira čovjeka. Ovu je trans formaciju Talmud opisao slijedećim  riječima:  »R.  Simeon ben Lakiš je  rekao: Na večer sabata, Presveti, blagoslovljen On bio,  daje  čovjeku  dodatnu  dušu,  a na  kraju  sabata  mu je oduzima.«  (Beitzah,  16a).

»Odmor« u tradicionalnom shvaćanju sabata ima sasvim drugačiji oblik od  »odmora«  koji se  definira  ka  ne-rad,  ne-

-naprezanje (kao što je »mir«, shalom, u proročkoj predaji vi

13

ljudskog  miješanja  u  prirodne  procese,  raskid  mira  između

še od nepostojanja rata, on izražava sklad i cjelinu).

Na sa

čovjeka i prirode.  Pomoću ovog principa možemo  shvatiti  i talmudsku zabranu prenošenja bilo čega, čak i vrlo male te- zine. U stvari nošenje samo po sebi nije zabranjeno. Po svo- joj kući ili imanju mogu nositi teške predmete a da pri tom ne narušim zakon sabata. Ali iz jednog područja u drugo ne smijem prenijeti  ni  maramicu,  npr.  iz  svoje  kuće  na  ulicu. Ovaj  zakon  predstavlja proširenje  ideje  o  miru  iz  područja društvenog u područje prirodnog.  Čovjek se ne  smije uplita- ti ni mijenjati prirodnu ravnotežu, kao što ne smije mijenja-

bat čovjek prestaje biti životinjom čija  su  glavna zanimanja

usmjerena prema borbi za opstanak i održanju biološkog živo

ta. Na sabat čovjek je puni čovjek i jedini mu je zadatak da bu

de ljudsko biće. U židovskoj tradiciji rad nije najviša vrijed

nost već  odmor,  stanje  koje  nema  druge  svrhe  osim  da  se

kroz njega postigne ljudskost.

Postoji i jedan drugi vid rituala sabata koji je bitan za nje govo potpuno razumijevanje. Čini se da je sabat bio stari ba bilonski praznik koji se slavio svakog sedmog dana (Shapatu)

mjesečevog mjeseca. Ali njegovo je značenje bilo sasvim dru gačije od značenja biblijskog sabata. Babilonski Shapatu bio je dan žalosti i samokažnjavanja. To je bio tmuran dan po svećen planeti Saturnu (otuda subota, odnosno engl. Saturday, op. prev), čiji su bijes željeli ublažiti samokažnjavanjem i sa- moproklinjanjem. Ali u Bibliji sveti je dan izgubio karakter samokažnjavanja i oplakivanja. To više  nije  »zao«  već  do bar dan. Sabat je postao potpuna suprotnost zlokobnom Sha patu. Postao je danom veselja i radosti. Jelo, piće, seks, uz proučavanje Svetog pisma i religioznih spisa, pratili su ži dovsku proslavu sabata posljednje dvije tisuće godina. Iz da na pokornosti Saturnovim zlim moćima,  sabat  se  pretvorio u dan veselja i  slobode.

Ova promjena u raspoloženju i  značenju može  se  razum jeti jedino ako shvatimo značenje Saturna. Saturn (prema staroj astrološkoj i metafizičkoj tradiciji) simbolizira  vrije me. On je bog vremena i stoga bog smrti. Budući da je čovjek nalik Bogu, nadaren dušom,  umom,  ljubavlju  i  slobodom, on nije podložan vremenu i  smrti ali jer je ipak  i životinja s tijelom koje podliježe prirodnim  zakonima,  rob  je  vreme na i smrti. Babilonci su željeli udobrovoljiti boga smrti sa mokažnjavanjem. Biblija, u svom shvaćanju sabata, čini sa svim nov pokušaj kako bi riješila ovaj probiem: zaustavljaju ći interferenciju s prirodom za jedan dan, vrijeme je elimini rano. Gdje nema promjene, ni posla, ni ljudskog  uplitanja, nema ni vremena. Umjesto sabata, u kojem se čovjek klanja pred gospodarom vremena, biblijski sabat  simbolizira  ljud sku pobjedu nad vremenom. Vrijeme se zaustavilo, Saturn je zbačen sa prijestolja na svoj dan (Saturday). Smrt je obustav ljena i život vlada na sabat.14

BILJEŠKE UZ  ŠESTO POGLAVLJE

1.   Sforno tumači da je »veoma« dodano kako bi označilo da  savr šenstvo  cjelokupne  kreacije  nadilazi  pojedine  njene  dijelove.

2.   Vidi, također, Yoma 85b: »Živjet će u skladu s njima (zapovijedi ma, usp. Lev, 18:5), ali neće zbog njih umrijeti.«

3.   Hermann Cohen je velikom umješnošću pokušao dokazati ovo dru go. Vidi H. Cohen, Jiidische Schriften, I (Židovski spisi, Berlin:

C. A. Schvvetschke & Solin, 1924) str. 145—195, i njegova Religion der Vernunft (Religija uma), str. 137.

4.    Vidi Gesenius, Lexicon.

5.   Ibid.

6.   Kao što smo vidjeli, pojam stranca nalazi svoj radikalniji izraz u proročkoj ideji o jedinstvu svih naroda u mesijanskom dobu, i u shvaćanju Noahita i »pobožnih nevjernika« u kasnijoj židovskoj predaji.

7.   Vidi raspravu o incestu, ne kao o seksualnoj, već duboko emoci onalnoj vezi u E. Fromm, The Heart of Man (Srce čovjeka).

8.   Jedno talmudsko tumačenje iznosi mišljenje  da  se  radi  samo  o krađi ljudi a ne o krađi stvari.

9.   Zanimljivo je primijetiti da  se  Deset  zapovijedi  u  osnovi  bitno ne razlikuju od sedam noahitskih zapovijedi. Ako prvu rečenicu ne smatramo zapoviješću (prema jednoj školi  talmudskog mišljenja), u osnovi ostaje zabrana idolatrije i zabrana agresije prema bliž njem. Naredba'o poštovanju roditelja ne razlikuje se previše od društvenog poretka kojeg nalazimo  u  noahitskim  zapovijedima jer se svaki društveni poredak osniva na izvjesnom poštovanju tradicije. Jedina nova zapovijed je ona koja se odnosi na sabat.

10.  Vidi Maimonid, The Guide for Perplexed (Vodič za zbunjene) str.

329.

11.  U rabinskoj literaturi često  se  smatraju  opravdanim  samo  zato jer su božje zapovijedi. Isto je tako nesumnjivo da su u mnogo me pridonijele jedinstvu i održanju Židova.

12.  Na slijedećim stranicama koristim se idejama i  materijalom  iz rada o ritualu sabata iz E. Fromm The Forgotten Language (Za boravljeni jezik), New York, Holt,  Rinehart  and  VVinston,  1951, str. 241. Iste je godine (1951) Abraham  J.  Heschel  izdao  knjigu pod naslovom The Sabbath, koja sadrži duboku i lijepu analizu sabata (New York, Farrar, Strauss & Giroux).

13.  Vidi E. Fromm: »The Prophetic Concept of Peace« (Proročko po imanje mira) u The Dogma of Christ (Dogma o Kristu).

14.  Zanimljivo je razmisliti da li bi se osnovni princip židovskog sa bata mogao prakticirati na dan odmora  (subotu),  koji je  različit od dana rekreacije kakva je naša nedjelja, posvećena sportovima,

239

izletima i  si.  Uzimajući  u obzir  sve češći običaj  da postoje dva slobodna dana, takva se ideja ne čini nepraktičnom u industrijali ziranim zemljama.  Kada govorim o principu židovskog sabata ne mislim na sve detalje židovskog zakona o sabatu, kao što je za brana  nošenja  maramice  ili  paljenja  vatre,  ili  nošenja  knjiga. Premda vjerujem da su i ti elementi važni za stvaranje atmosfere potpunog odmora, mislim da — osim malog broja ljudi — većina ne  bi bila u stanju  slijediti tako  krutu  praksu.  Ali  vjerujem da bi  princip  sabata mogli prihvatiti  mnogi  kršćani,  Židovi  i  ljudi van religije. Sabat bi za njih bio dan kontemplacije, čitanja, zna