2.    Čovjek kao tvorac povijesti

Mojsijevom smrću propala je revolucija protiv ropstva i ido latrije. Ljudska žudnja za izvjesnošću i pokoravanjem idoli ma pokazala se jačom od vjere u nespoznatljivog Boga i njego ve želje za slobodom. Zašto je ovaj neuspjeh bio potreban? Nije li Bog činom milosti mogao spasiti čovjeka, promijeniv ši mu srce? Ovo pitanje zadire u fundamentalni princip bib lijskog i nakonbiblijskog shvaćanja povijesti.

Taj se princip sastoji u tome da čovjek sam stvara svoju povijest a da se Bog pri tome ne miješa ni činom milosti ni činom prisile. On ne mijenja ni ljudsko srce ni ljudsku pri rodu. Da  je  Bog to želio,  mogao je promijeniti  Adamovo i Evino srce i tako spriječiti njihov »pad«. Da je Bog htio mogao je promijeniti faraonovo srce, ne dozvolivši mu da otvrdne. Mogao je promijeniti i srce Hebreja tako da ne obo žavaju zlatno tele i zatim se  klanjaju  drugim idolima  pošto su osvojili obećanu zemlju.

Zašto Bog to nije učinio? Je li mu nedostajala moć? Samo je jedan valjani razlog tome: čovjek je slobodan  da  izabire svoj  put i mora snositi posljedice svog izbora.

Čudesa koja je Bog izveo u Egiptu mogu izgledati u suprot nosti s ovim principom. Ali ona nisu bitna. Kao što sam prije napomenuo, to su bila taktička sredstva smišljena da zadive Egipćane i Hebreje. Ta čudesa ne mogu spasiti čovjeka niti izmijeniti njegovo srce ili preobraziti njegovu bit. Ona su sa mo  sredstva  koje  moćan vojskovođa ustupa  slabijim  savez nicima a ne djelo milosti koje bi Gospod podario svojim bi ćima.  Židovska je predaja to vrlo jasno osjećala. Midraš iz nosi (Ex, Rabbah XXI) da se voda nije razdvojila kada je Moj- sije bacio  štap u Crveno more. Tek kada je prvi Židov stu pio u more dogodilo se čudo. Maimonid je izrazio misao da

Bog  ne mijenja ljudsko  srce:

»Premda je sa svakim znakom (prema Svetom pismu) bilo pro- J mijenjeno  svojstvo  nekog bića, Bog nikada nije pomoću čula mijenjao ljudsku prirodu. U skladu s ovim važnim principom Bog je rekao:  »Oh, da je u njih takvo srce, da me se plaše.« (Pnz. 26) Upravo je zbog ovog razloga Bog izrekao zapovijedi i zabrane, nagradu i kaznu. Ovaj princip čuda često smo objaš njavali u našim djelima. Ne kažem to zato jer mislim da je Bo gu teško promijeniti prirodu svakog pojedinog čovjeka. Napro tiv, to je moguće i u njegovoj je moći prema principima kojima nas uči sveto pismo. Ali on to nikada nije poželio, niti neće. Kad  bi svojom voljom želio mijenjati prirodu ljudskih bića,  misija proroka i davanje zakona bili bi potpuno suvišni.«13

Ako je istina da Bog ostavlja čovjeku slobodu da oblikuje svoju vlastitu povijest, znači li to da on igra ulogu pasivnog promatrača ljudske sudbine, da  on nije Bog koji se otkriva  1 kroz povijest? Odgovor na ovo pitanje leži u ulozi i funkciji  1 proroka od kojih je Mojsije bio prvi. Božja je uloga u povije sti da šalje glasnike, proroke, koji imaju četverostruku funk ciju:

1.    Oni objavljuju čovjeku da  postoji  Bog,  Jedini  koji  im se otkrio, te da je čovjekov cilj postizanje pune ljudskosti, a to znači da postane kao Bog.

2.    Oni pokazuju čovjeku alternative između kojih može bi rati i posljedice tih alternativa. Ove alternative oni često iz ražavaju u obliku božjih nagrada i kazni ali je uvijek čovjek taj  koji svojim  djelima  vrši  izbor.

3.    Oni se bune i protestiraju kada čovjek krene krivim pu tem, ali ga ne napuštaju. Oni  su ljudska savjest koja progo-  | vara kad svi šute.

4.    Oni ne razmišljaju u okvirima individualnog spasenja nego vjeruju da je spas pojedinca vezan uz spas cijelog dru štva. Oni vode brigu oko uspostavljanja društva kojim će up- ravljati ljubav, pravda i istina.- Inzistiraju na tome  da politi

ka mora biti procjenjivana u skladu s moralnim vrijednosti ma te da je funkcija političkog života ostvarenje ovih vrijed nosti.

Pojam proroka je isto tako karakterističan za Bibliju kao i ideja o mesijanskom dobu. Prorok je otkrivač istine kao i Lao-tse i Buddha. Ali on je istovremeno i politički vođa, koji vodi brigu o političkoj akciji i socijalnoj pravdi. Njegova do mena nikada nije isključivo duhovna već se nalazi u ovom svijetu. Ili, njegova duhovnost uvijek obilježava njegovu po litičku i socijalnu dimenziju. Budući da se Bog otkriva kroz povijest, prorok ne može da ne bude i politički vođa. Tako dugo dok čovjek bude išao krivim putem u svom političkom djelovanju,  prorok  će biti  nezadovoljnik  i  revolucionar.

Prorok vidi stvarnost i govori ono što vidi. A vidi neraz dvojnu povezanost duhovne snage i povijesne sudbine. Vidi moralnu realnost koja se nalazi u osnovi društvene i politič ke realnosti —* i posljedice koje iz toga proizlaze. Vidi moguć nost promjene i pravac kojim ljudi trebaju krenuti. I objav ljuje ono što vidi. Kao što Amos kaže: »Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje?« (Amos, 3:8).

U stara vremena proroka su zvali roeh, vidovnjak, ali od vremena Elijaha najvjerojatnije ga zovu navi, govornik. Pro rok zaista kazuje nešto o budućnosti. Ali ne govori o budućem događaju koji će se neminovno desiti, ili o određenom do gađaju kojeg mu je Bog otkrio ili o kojem je saznao pomoću astralne konstelacije. On vidi budućnost jer vidi sile koje dje luju sada, i posljedice tih sila, ukoliko se ne promijene. Pro rok nikada nije Kasandra. Njegova su proročanstva uvijek iz nesena u vidu alternativa.

Prorok ostavlja mjesta  slobodnoj  volji  da  odluči.  Kada je Jona poslan u Ninivu, grad grešnika, nije oduševljen svo jom misijom. On je čovjek pravde a ne milosti. Plaši se da bi njegova objava mogla dovesti do promjene u srcima a ta da se proročanstvo o propasti ne bi do kraja ispunilo. Poku-

šava izbjeći svojoj misiji, ali ne može pobjeći. Kao i svi pra vi proroci, on to ne želi biti, ali ipak tome ne može izbjeći. Do nosi poruku u Ninivu i zbivaju se neželjeni događaji. Ljudi Ninive promijenili su svoje srce i Bog im je  oprostio:  »Ali to je jako smetalo Joni i  on se razljutio. Molio  je Gospoda i rekao: 'Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj ze mlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u  Taršiš,  jer  znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.'« (Jana, 4:1—4). Jona se razlikuje od drugih proroka jer nije pobu đen  suosjećanjem  niti  odgovornošću.

Najčešći primjer principa božjeg nemiješanja i uloge pro roka nalazimo u izvještaju o držanju Boga kada su Hebreji zatražili od Samuela da im  dade kralja.

»Tada se sakupiše sve starješine izraelske i dođoše Samuelu u Ramu. I rekoše mu: 'Eto, ti si ostario, a tvoji sinova ne idu tvojim stopama. Postavi nam, dakle, kralja, da nam vlada, kao što je to kod svih naroda!' Ali Samuelu nije bilo drago što su rekli: 'Daj nam kralja da nam vlada!' Zato se Samuel pomoli Jahvi. A Jahve reče Samuelu: 'Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe  traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima. Sve što su učinili meni od onoga dana kad sam ih izveo iz Egipta, pa do današnjeg dana — ostavili su mene i služili tuđim bogovima — tako oni čine i tebi. Sada, dakle, poslušaj njihov zahtjev, ali ih svečano opomeni i pouči o pravima kralja, koji će vladati nad nijma.' Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja.«

(Samuel, 8:4—9)

Opisuje im kako će ih kralj  izrabljivati, kako će ljude po slati u vojnike a žene za sluškinje, kako će im uzeti desetinu imovine, kako »kad budete jednog dana vapili  za  pomoć svog kralja, koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj  dan.« (Samuel, I, 8:18).

»Narod nije htio da posluša Samuelova  glasa  nego  reče: 'Ne, hoćemo da kralj vlada nad nama! Tako ćemo i mi biti kao i svi narodi, sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i vo diti naše ratove.' Kad je Samuel čuo što narod govori, kaza Jahvi sve. A Jahve reče Samuelu: 'Poslušaj njihovu želju i po stavi im kralja!' Tada Samuel reče Izraelcima: 'Vratite  se svaki u svoj grad.'« (I Sam, 8:19—22).

Nakon što se bunio i ukazivao im na posljedice  ove odlu ke, sve što Samuel može učiniti jest da »posluša njihov glas.« Ako se, usprkos svemu, ljudi odluče za kraljevstvo, to  je onda njihova odluka i njihova odgovornost. Drugim riječima: povijest ima svoje vlastite zakone u koje se Bog ne miješa. Čovjek, shvaćajući povijesne zakone, shvaća Boga. Politička akcija je  religiozna  akcija.  Duhovni vođa je politički  vođa.14