U času sam bila okružena stotinama anđela. Bili su veseli i zadovoljni što sam odlučila da se vratim. Čula sam kako me ohrabruju, a onda zapjevaše. Bila je to najljepša pjesma koju sam ikad čula. Bila je to predivna muzika namijenjena samo meni. Njihovi kristalno čisti glasovi milozvučno su odzvanjali u mojim blagoslovenim ušima. Bilo je to pravo blaženstvo. Ne sjećam se koju su pjesmu pjevali ali znam da mi je rečeno da ću ih opet čuti. Zaplakala sam glasno, topeći se u njihovoj nebeskoj pjesmi, još uvijek u nevjerici - da li je moguće da ovakvo beznačajno biće poput mene bude predmet ovakvog obožavanja. Ali, s druge strane, znala sam da u vječnom svijetu nema beznačajnih. Svaka je duša jednako vrijedna. I tako obuzeta poniznošću i zahvalnošću, još jedanput ugledali zemljinu kuglu.

Kad se nebo ponovo otvorilo, ugledah zemljinu površinu i na njoj milijarde ljudi. Vidjela sam kako se bore za opstanak, kako griješe, kako vole, tuguju zbog mrtvih. Vidjela sam i anđele kako lebde nad svim tim mnoštvom. Anđeli su sve te ljude znali po imenu i o svakome su od njih vodili brigu. Bilo im je drago kad bi njihovi štićenici činili dobro, a tugovali su kad bi ovi griješili. Shvatila sam da svatko od nas može pozvati hiljade anđela upomoć, samo ako to činimo u vjeri. Vidjela sam da smo u njihovim očima svi jednaki, bili mali ili veliki, nadareni ili hendikepirani, vođe ili sljedbenici, sveci ili grešnici. Svi smo im jednako dragocjeni i sve nas jednako paze. Njihovu ljubav nikada nećemo izgubiti.

Nebo se opet zatvorilo i ja sam još jednom, po posljednji put, bila sa svojim nebeskim prijateljima - s moje dvije pratilje, moja tri vjerna monaha i svima ostalima koje sam upoznala i koje sam voljela. Bili su veličanstveni, plemeniti i po svemu predivni, a bila sam svjesna da sam uspjela vidjeti tek sićušan djelić njihovih božanskih duša. Imala sam tu privilegiju da vidim tek predvorje Neba, samo dio Rajskog doma; doma u kom je pohranjeno znanje kog nema ni u najsmjelijim ljudskim snovima; doma u kom obitavaju božanske duše ispunjene božanskom ljubavlju i znanjem; doma u kom nas čekaju putevi i istine stare kao vječnost, ali i staze koje tek treba otkriti. Onaj djelić koji sam vidjela, čuvat ću vječno u svom srcu. Pjesma anđela, koju sam još uvijek čula, bila je zadnje što sam upamtila. Zaplakala sam: vraćam se majčici zemlji.